Odaberimo svjetlost

Stara tahićanska legenda kaže da Sunce svakom djetetu na dan rođenja napuni zdjelu svojom svjetlošću. Ali svaka ružna misao ili ružan čin u čovjekovu zdjelu svjetlosti ubaci po jedan kamenčić istiskujući pritom komadić svjetlosti. Kamenčić po kamenčić i ljudi svoje zdjele polako napune kamenjem…  u njima više nema mjesta za svjetlost. Međutim, ako čovjek požali za svojom svjetlošću i ponovno je poželi, rješenje je vrlo jednostavno: dovoljno je očistiti se od svega ružnoga i istresti kamenje iz svoje zdjele.

Jutros u 5 sati i 48 minuta astronomski je počela je zima. Sunce je sinoć zašlo u 16 sati i 17 minuta, a jutros u Zagrebu izašlo u  7. 31 minutu (U Dubrovniku je izašlo 15 minuta ranije)… Ova je noć bila najdulja u godini, a današnji će dan biti najkraći. Pregrmjeli smo, dakle, najgore: od sutra noći postaju kraće, a dani dulji. Vrijeme je kad počinjemo čistiti iz sebe mrakove koji su se nataložili u nama u vrijeme dugih noći… i puniti se svjetlošću.

Kako početi puniti svoju zdjelu svjetlošću?

Možda tako da za početak oprostimo sebi za sve svoje nasavršenosti, za sve što smo propustili učiniti, za sve što smo zabrljali … Zatim oprostimo drugima… i ispričamo se onima koje smo povrijedili…

Prisjetite se one Gibonijeve pjesme  o opraštanju… https://www.youtube.com/watch?v=DUGHmp2xyc0

U ovo doba darivanja, odaberimo svjetlost. Za sebe i za sve one koje volimo.

Iskustvo učenja iz pogrešaka

Osim osnovnog značenja, onog zapisanog u rječnicima, riječi imaju i oblak dodatnih značenja izraslih iz njihove uporabe i iskustava koje prizivaju u nama.  Tako se, na primjer, uz pojam neuspjeh vrlo često vežu  primisli na nešto konačno i gubitničko, sramotno, nešto što treba izbjegavati.  Oblak primisli koje obično vežemo uz pojam pogreška mrvicu je blaži: nešto što je samo trenutno vrlo loše, ali je ipak popravljivo.

Zaista uspješni ljudi, međutim, imaju sasvim drukčiji oblak asocijacija uz riječi neuspjeh i pogreška. Seth Godin, jedan najvećih marketinških gurua suvremenoga svijeta, cijelu svoju priču o kreativnosti vrti upravo oko tih dvaju pojmova, ali njegov kreativni genij ovako definira njihova značenja:

“Neuspjeh ( failure) je projekt u kojem je nešto otišlo ukrivo, pothvat koji nas je nečemu naučio iako nas nije doveo do cilja koji smo njime htjeli ostvariti.

Pogreška (mistake) ima dva značenja:  1. neuspjeh koji uporno ponavljamo, 2. zabluda u koju smo upali zbog svoga nemara, neznanja, sebičnosti, tvrdoglavosti…  ili naprosto zato što smo je prekasno spoznali.“

 Priča o neuspjehu, dakle, priča je o STAVU:

Ako neuspjeh doživljavamo negativno, ubija nam samopouzdanje, obeshrabruje i demotivira. Poistovjećujemo se sa svojim neuspjehom. Zamjeramo si svoje nesavršenosti, postajemo nesigurni u sebe, ispunjeni strahom od promjena. Dovedemo se u stanje koje psiholozi zovu samoispunjavajućim proročanstvom: Počnemo vjerovati da ne možemo, pa zaista ne možemo.

Međutim, ako na neuspjeh naučimo gledati kao na dragocjeni dio iskustva učenja, on postaje najmoćniji alat kojim gradimo svoj uspjeh:  otvara nas, potiče na razmišljanje, odlučivanje, donošenje dobrih odluka, pozitivne promjene, osobni rast…

Oblikovanje pozitivnih stavova prema neuspjehu  jedna je od onih dragocjenih i nezamjenjivih zadaća učitelja (i roditelja) u oblikovanju kompetentnih mladih ljudi.  Sjajan način razvijanja kulture učenja iz neuspjeha počinje razgovorom o konkretnim pogreškama u ispitima, zadaćama, usmenim odgovorima.  Na žalost, upravo za takav razgovor najčešće nemamo vremena: označimo netočne odgovore u ispitu,  kaznimo ih slabijom ocjenom, a učenici često ni ne razmisle o njima, samo slegnu ramenima i sljedeći put ponove iste pogreške.  Učitelj bi doista morao biti čarobnjak želi li za razgovor o pogreškama u ispitima pronaći barem upola toliko vremena koliko je trajao ispit. Postoji, međutim, vrlo jednostavan i djelotvoran, formativni način da se to ipak učini: učenički dnevnik učenja iz pogrešaka.

Dnevnik učenja iz pogrešaka zapravo je alat za metaučenje. To je tekica u koju učenik prepisuje sva pitanja na koja je netočno odgovorio , razmišlja o tome gdje je krenulo krivo, zašto, upisuje ono što je saznao trudeći se popraviti pogrešku, upisuje točan odgovor… Ne mora upisivati samo svoje netočne odgovore na ispitu, može zapisivati i analizirati pitanja postavljena drugim učenicima, a na koje sam ne bi znao točno odgovoriti…

Jedan od mogućih podsjetnika za pisanje  dnevnika učenja iz pogrešaka prikazan je na slici.

Kako navesti učenika da vodi takav dnevnik?

Podsjetite učenike kako na kraju godine moljakaju da im popravimo ocjenu koja im kvari prosjek. Najavite im da se na kraju godine pitanjima za popravljanje ocjena mogu nadati samo oni učenici koji su se cijele godine trudili, a ne oni koji su zadnjih nekoliko tjedana sjeli i sve nabubali. Taj svoj cjelogodišnji trud učenik može dokazati samo svojim dnevnikom učenja iz pogrešaka. Treba ga redovno voditi i nositi svaki sat u školu. Sam ga treba ponuditi učitelju uvijek kad odgovara, kako bi učitelj mogao provjeriti je li naučio ono zbog čega je u prošlome ispitu imao netočne odgovore. Životna lekcija koju svoje učenike pritom učimo jest da uspjeh ne pada s neba, ne dolazi preko noći, da je rezultat ustrajnoga rada, preuzimanja odgovornosti za svoj uspjeh, neprestanoga  truda da budemo bolji nego jučer.

Ne treba štititi svoju djecu i svoje učenike od neuspjeha, treba ih naučiti da ne ponavljaju pogreške. Tajna uspjeha vrlo je jednostavna: pripremi se, potrudi se i uči iz neuspjeha. Dnevnik učenja iz pogrešaka jedan je od praktičnih alata kojima se dobra navika pretvaranja neuspjeha u uspjeh može uspješno razvijati i pratiti.

Naučite djecu razmišljati

„Obrazovni sustav namjerno je projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinilo upravljivim“.  John Gatto

Citirana tvrdnja iz najbolje je Gattove knjige: Oružje za masovno poučavanje,  s podnaslovom Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja (Algoritam, 2010.) Gatto je trideset godina bio sjajan učitelj, napustio je taj poziv ovjenčan najvišim američkim nagradama za učitelje. Nakon toga se sljedećih dvadesetak godina posvetio razotkrivanju onoga što muči svakog savjesnog učitelja:  obrazovnom sustavu.  Dokazuje da su učitelji pod neopisivo stresnim pritiskom sustava obveznog obrazovanja  svjesno dizaniranoga tako da djeci  osakaćuje maštu, obeshrabruje kritičko razmišljanje i stvara lažno viđenje učenja kao rutinskog učenja podataka napamet. Zastrašujuća priča, zar ne?

O čemu je zapravo riječ? Što znači djecu naučiti razmišljati?

Industrijsko doba tražilo je od ljudi da ZAPAMTE („nauče“)  podatke, pravila i naputke te da zapamćeno SHVATE do te mjere da mogu PRIMIJENITI u obavljanju svojih poslova.  Pritom se nije od njih očekivalo da  postavljaju pitanja, nego da nauče raditi onako kako im se kaže. Po takvom su modelu bili dizajnirani obrazovni sustavi i sastavljani standardizirani testovi. To je bio i princip po kojem je francuski psiholog Alfred Binet sastavio testove za mjerenje kvocijenta inteligencije:  uoči i zapamti matricu, shvati načine na koje ona funkcionira i primijeni je da riješiš test. Tako se proizvodio i testirao željeni kadar za tržište rada.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća Bloom je te tri vještine ključne za industrijsko doba nazvao NIŽIM KOGNITIVNIM vještinama jer ne traže nikakvo složeno razmišljanje: jednostavno zapamtiš, shvatiš što treba uraditi i  obaviš posao.  Već se u drugoj se polovini prošloga stoljeća počelo pokazivati da su te vještine nedovoljne za postindustrijska društva i to je bio razlog što je Bloom u svojoj taksonomiji naveo i složene načine razmišljanja, VIŠE KOGNITIVNE VJEŠTINE: analitičko, sintetsko i kritičko mišljenje. Današnji se željeni ishodi u obrazovnim sustavima većine zemalja mjere postignućima temeljenim na (krajem prošloga stoljeća revidiranoj)  Bloomovoj taksonomiji.

 

Zanimljivo je što je i sam Bloom tvrdio da se razmišljanja više razine vrlo teško mogu mjeriti testovima jer su u njima pitanja zatvorenoga tipa na koja je (uglavnom) moguć samo jedan točan odgovor.

 

Danas ljudi čija je vještina razmišljanja zaustavljena na nižim kognitivnim razinama ne dobivaju posao ili ostaju bez posla jer poslovi koje mogu obavljati nestaju ( ili ih puno uspješnije i jeftinije zamjenjuju računalno programirani strojevi). Traže se ljudi koji znaju kritički misliti i kreativno razmišljati. I sad dolazimo do problema: nevjerojatna je zbrka oko toga što zapravo znači razmišljati.

Uz Bloomovu su taksonomiju razvijeni cijeli popisi pitanja za svaku od kognitivnih vještina. Ljudi koji se kao pijan plota drže tih pitanja misle da potiču razmišljanje na višoj kognitivnoj razini svakim pitanjem koje počinje s dokaži, raščlani, razvrstaj, procijeni…  A zapravo to je daleko od istine jer isti se glagoli u tim tablicama vrte na različitim razinama. Nije stvar u glagolima kojima se izražava pitanje, nego u složenosti razmišljanja potrebnoga da bi se na nj odgovorilo. Niža kognitivna razina je razina zadatka dizajniranoga tako da se dobije jedan točan odgovor. Viša kognitivna razina je dizajnirana tako da se potakne složeno razmišljanje koje može dovesti do sasvim neočekivanih odgovora i do novih pitanja. Evo primjer:

 

No, tu priči o vještinama razmišljanja nije kraj. Norman L. Webb razvio je 1997. DoK (Depth of Knowledge). DoK nije taksonomija, nego objašnjenje procesa razmišljanja na četiri različite razine složenosti (dubine). Pritom je vrlo važno da se na pitanja na prvoj razini odgovor može očekivati odmah, ali za odgovore na pitanja viših razina učeniku treba ostaviti vrijeme za razmišljanje: što je razina veća, treba mu više vremena.  Za pitanja na četvrtoj razini potrebni su dani, tjedni… I, još važnije: nema očekivanih odgovora. Zato se odgovori na pitanja viših razina ne mogu postaviti standardiziranim testovima i iznimno ih je teško ocijeniti.

 

1. Na prvoj, najmanje zahtjevnoj razini pitanja su tipa: Tko je otkrio…? Što znači…? Razvrstaj…, Pripada li …?
2. Na drugoj razini pitanja su tipa: Kako je to utjecalo na…?, Kako bi to mogao primijeniti? Po kojem bi kriteriju mogao razvrstati…? Na koji bi način organizirao…? Što si pritom primijetio? Kako bi to sažeo?
3. Na trećoj su razini pitanja tipa: Koji bi iz toga zaključak mogao izvući? Čime to možeš dokazati? Procijeni što bi se moglo dogoditi? Što bi se dogodilo kad bi…? Analiziraj, procijeni i predvidi…
4. Na četvrtoj razini su pitanja tipa: Prouči materijale, izvuci vlastite zaključke i objasni ih. Koje bi koncepte/ ideje  iz jednoga teksta mogao upotrijebiti da dokažeš tvrdnju u drugome? Kojim bi se podatcima/izvorima poslužio da ilustriraš/obraniš svoju ideju? Na koji bi još način mogao dizanirati rješenje za …?

 

Vraćam se na Gattovo Oružje za masovno poučavanje:

Sustav učitelja namjerno zatrpava gradivom  zato da ne stigne na kvalitetan način razvijati vještine razmišljanja. Gonjen  groteskno pretrpanim programima, prisiljen je činiti kompromise i ocjenjivati znanje lako mjerljivo standardiziranim testovima. Anomalija koja se pritom stvara jest da prosječni  (ako su marljivi)  postižu odlične rezultate, a oni skloniji razmišljanju, daroviti, maštoviti, kreativni…  proglašavaju se djecom s posebnim potrebama … i za njih se … uglavnom… nema vremena. 

A završavam citatom iz Gattove knjige The hidden curriculum:  „Pozivam vas da se pridružite pravoj zavjeri: naučite djecu razmišljati!“   

 

Ono si što vjeruješ da jesi

Ima 97 godina i najstarija je aktivna učiteljica joge na svijetu. Neprestano je u novim projektima, ima stotinu hobija… Katkad pomislim na nju i nasmiješim se. Drago mi je što ima ljudi koji ne priznaju ograničenja i koji im tako uspješno prkose. Neodoljivi su mi ljudi koji ustrajno i radosno šire granice svojih mogućnosti. Takvima se okružiti, od takvih učiti… njih odabrati da nam budu nadahnuće…

Intuicija – iskra božanskoga u nama

Ima nešto u ovom adventskom vremenu što čovjeka stalno potiče preispitivati se…
Legende kažu da je bog od gline stvorio prvoga čovjeka, ugradio u njega komadić vječnosti: božansku iskru, a zatim ga svojim dahom oživio. Kasnije su neki tu božansku iskricu nazvali dušom, neki intuicijom, neki bozonom…
Ja sam intuiciju oduvijek osjećala kao darovani dio neke vječne mudrosti u sebi i nikad nisam pogriješila puštajući je da me vodi, unatoč glasnom protestiranju moga razuma i moga ega. Tako je i sad: smatram se agnostikom, a već danima sve u meni bruji božićnim pjesmama i preplavljena sam nekom sjajnom radošću…
Problem s intuicijom je samo u tome što ona govori sasvim tiho, zapravo jedva čujno šapće. Moraš isključiti sve vanjske i unutarnje buke da bi je čula… odseliti se u drvenu kućicu na kraju svijeta, bez televizora, novina, reklama…, utišati glas ega u sebi… i slušati, slušati. I otkriješ da nema ljepše glazbe od onoga što čuješ u tišini: osjećaš da znaš tko si, zašto si, znaš da si na pravome putu i znaš što ti je činiti. Ima li ljepšega dara od toga?

RAŽARIVANJE KREATIVNOSTI

Svijet oko sebe svatko od nas interpretira kroz vlastita iskustva i na taj mu način daje značenje. Gorljivi vjernik u svemu će vidjeti dokaze Božjeg postojanja, a gorljivi nevjernik – dokaze nepostojanja.     

Konvencionalna, logička i analitička misao je isključujuća:  traži način da riješi problem isključujući sve informacije koje s njim nisu povezane.  Nasuprot tomu, kreativna je misao uključujuća: traži načine kako da stvaranjem asocijacija i veza uključi sve, i ono različito, i ono potpuno nepovezano…  te stvara nove obrasce razmišljanja i interpretiranja onoga na što se fokusira.

Nazivom  Brainstorming Alex Osborne je  četrdesetih godina prošloga stoljeća sjajno opisao svoju metodu kreativnoga razmišljanja generiranjem ideja:

• Počinje time da sve uključene u rješavanje nekog problema potakne da istutnje sve svoje ideje, da ih istresu i lupaju kao grmljavinsko nevrijeme i to u okruženju u kojem nitko neće prosuđivati ni kritizirati nijednu ideju, ma kako šašava bila. To je faza generiranja ideja i odgođene presude, ključna za osobađanje od ustaljenoga načina razmišljanja.
• Tek kad se svi isprazne, istutnje, kad su sve ideje na hrpi, počinje posao: ideje se razvlače, prekrajaju, kombiniraju, mijenjaju, odbacuju, kombiniraju kako bi se iz svega toga iskristalizirala ideja kojom bi najbolje bilo riješiti problem… To je faza kroćenja ideja.

Lakše je ukrotiti divlju ideju nego smisliti novu, govorio je  Alex Osborne. Michael Michalko je u svojoj sjajnoj knjizi Thinkertoys razradio tehniku kreativnoga kroćenja divljih ideja poznatu po akronimu SCAMPER.

 

Na blogu koji vodi na portalu https://www.psychologytoday.com/ , Michalko često piše o kreativnosti. Ovo je sažetak jednog od njegovih zanimljivih članaka:

Kreativnost je tehnika razmišljanja koja se može naučiti, kao i vožnja biciklom. No, za kreativnost je potrebno samopouzdanje i hrabrost da se:

• odmaknemo od aristotelovskog načina razmišljanja po kojemu je sve ili A ili ne A i prihvatimo da ništa nije crno-bijelo, da je sve u nijansama
• naviknemo nikad ne zaustaviti na prvom rješenju kojeg se sjetimo
• prestanemo obazirati na mudrace koji će popljuvati našu ideju samo zato da bi spriječili promjene i inovacije te na taj način zaštitili svoje pozicije
• ponovno ustaneš nakon svakog neuspjeha, otreseš prašinu, popraviš krunu, nasmiješiš se i kreneš dalje, novom stazom.

I dalje mislite da niste kreativni? Pa ne morate biti kreativniji ako to ne želite.  Dovoljno je da  potaknite UČENIKE da budu kreativni umjesto vas! Neka na kreativne načine smisle ideju za školsku predstavu, sami osmisle tekst, pronađu način na koji će jedni drugima pomoći naučiti neko teško gradivo, način na koji će zanimljivije obraditi neku lekciju, sastaviti ispit sa provokativnijim pitanjima od onih koje im obično postavljamo…

Potičite ih da kreativno razmišljaju, to je najkorisnije što možete učiniti za svoje učenike i za svoju domovinu.

 

“Standardizirani” ispiti

PREKIPJELO MI! Čitam u Jutarnjem članak o standardiziranim ispitima, pogledam primjer ispita za hrvatski jezik i smuči mi se. Djecu učimo da posvojni pridjevi označavaju pripadanje i odgovaraju na pitanje ČIJI?, ilustriramo im to primjerima: bratov, osječki, majčin… Objasnimo im da posvojne pridjeve koji završavaju na -ski, -čki i -ški pišemo malim početnim slovom i ako su nastali od vlastitih imena, npr. Šibenik, Dubrovnik, Omiš, ali: šibenski, dubrovački i omiški. I onda im netko jako pametan postavi ovakvo pitanje u standardiziranome testu:

Pitanje je prljavo i nepošteno jer nije postavljeno da se otkrije što dijete zna, nego da se otkrije što ne zna. I, što je još gore, da mu ubije logiku i razmišljanje!

Očekivani odgovor u ovoj sprdačini od pitanja je: prozorsko. No, razmislimo malo o posvojnosti pridjeva prozorsko: Čiji je okvir? Prozorov? Ma dajte, tko je tu lud? Otkad su prozori vlasnici ičega? Kupuju li prozori svoje okvire? Prave li ih sami? Otkud im okviri? Kako okviri mogu biti prozorovi ako ih prozor nikako nije mogao nabaviti?
Ako siroti učenik i nabode da je odgovor prozorsko, što smo – zaboga – time dobili? Je li zbog tog odgovora pismeniji, elokventniji, kompetentniji u služenju hrvatskim jezikom? Ako nije, a NIJE, zašto je onda pitanje uopće postavljeno? Da pokaže na kojoj je razini znanja učenik? Po kojem kriteriju?
Ili su takva pitanja dizajnirana samo zato da netko pokaže kako je pametan i opravda svoje tezgarenje u onih 11 milijuna eura ulupanih u standardizirane ispite?

 

Pet dana zarobljena u zametenoj knjižnici

Moj dragi mladi prijatelj Kristian Benić iz Gradske knjižnice u Rijeci zamolio me da za njihov časopis  http://gkr.hr/Magazin odgovorim na pitanje što bih čitala kad bi me snijeg na pet dana zarobio u knjižnici… bez signala za mobitel i bez interneta. Fenomenalan zadatak. Pet dana sam razmišljala i odabirala, mislim da sam se pripremila za knjižnicu u snijegu:

1. dan

Prvo bih otišla na dječji odjel zbog 39 tragova multimedijskog projekta koji me neodoljivo i nostalgično podsjeća na Carmen Sandiego, jednu od prvih video igrica u koju smo redom bili zaljubljeni prije gotovo trideset godina i uz koju smo (unatoč prejadnoj – onovremenoj – grafici) usput nevjerojatno puno naučili.

39 TRAGOVA  

Serija romana dizajniranih prema svim pravilima literarnoga blockbustera za klince od 8 do 12 godina s namjerom da izazovu senzaciju veću od one koju je svojevremeno izazvao Harry Potter.  Riječ je o 10 romana čiju je fabularnu okosnicu sa svim ključnim događanjima osmislio Rick Riordan.  Nakon čitanja bakina testamenta, dvoje klinaca, Amy i Dan Cahill slijede po cijelom svijetu ostavljene tragove koje će ih voditi u otkrivanju njihovih obiteljskih moći.  Riordan je sam  napisao prvi roman, a za ostale romane odabrao je druge autore, redom pisce uspješnica.

Multimedijski je komplet osmišljen za čitanje, igranje online igrica i skupljanje igraćih karata.  Pokušala bih pročitati Labirint kostiju, jer je to uvodni roman, pa ako preživim, onda bih pročitala i ostalih šest dosad prevedenih na hrvatski.

2.dan

Na odjelu za odrasle potražila bih prvo Svećenicu Mjeseca Milene Benini. Nije da ludujem za fantasy, ali pratila sam Milenin blog na kojem je  roman i nastajao i oduševila me svojom ludičnošću. Znam da je u njezinom romanu uspješno izbjegnuto sve što me odbija od fantasyja, a da je priča ispredena na divni, intuitivni, pametni, kreativni, ženski način.   

3. dan

Moj treći izbor bio bi John Madox Roberts i SPQR, njegova serija krimića iz Staroga Rima. Pročitala bih  prvo Saturnalije, a onda ako me zarobi, čitala bih i Kraljev gambit, Oskvrnuće, Hram muza, Katalininu urotu i Nitko ne voli centurione. Rijetko čitam povijesnu fikciju, ali volim Stari Rim pa bih se upustila u avanturu čitanja SPQR-a.

4. dan

Triler Pravila opreza Koethi Zan odabrala bih unatoč tomu što pomalo zazirem od debitantskih romana.  Roman počinje ovako:

U PRVIH TRIDESET DVA MJESECA I JEDANAEST DANA ZATOČENIŠTVA u podrumu nas je bilo četiri. A onda smo, posve iznenada i bez upozorenja, ostale samo tri. I premda četvrta osoba već nekoliko mjeseci nije rekla ni riječi, u podrumu je postalo vrlo tiho nakon što je otišla. Još dugo nakon toga sjedile smo šutke u mraku, pitajući se koja će od nas sljedeća završiti u kutiji.

Nisam, nakon prvog odlomka pomislila na Natashu Kampusch (čiju autobiografiju ne bih čitala), nego na jednog drugog Austrijanca , Viktora Frankla i njegovu knjigu Zašto se niste ubili. Naprosto volim knjige onih koji su prešišali granice mogućeg,  izdržali, ojačali i pobijedili…  i volim to što me podignu kad malo zagazim u sivilo i d-mol…

Još jedna knjiga na koju sam pomislila nakon čitanja prvoga ulomka Pravila opreza je Soba Emme Donoghue. To je jedna od onih sjajnih knjiga koje se čitaju samo jedamput, ali ostave nezaboravni  trag i neke dijelove nas ostave trajno  osvijetljenima. Na žalost, Sobu sam već pročitala pa je ne bih čitala ponovno.

 

5. dan

Refren uz koji sam odrastala bio je: Cijele dane samo čitaš, ostavi već  jednom te knjige i radi nešto! Taj refren katkad ponovno zasvira u meni. Zato znam da bi me peti dan u knjižnici uhvatilo neizdrživo grizodušje i morala bih posegnuti za knjigama vezanim uz posao. Već dugo se brusim osloboditi stol drugih knjiga i kombinirati:

• Schopenhauerovu Erističku dijalektiku
• Orwellovu Životinjsku farmu i 1984.
• Branburyjev Farenheit 451
• Sve što pronađem od Chomskoga
• polugodišnje ili kvartalne uveze dnevnih novina i časopisa u predizborno vrijeme

… pa naoružana svim tim sjesti i sastaviti jednostavan survival priručnik pod naslovom Kako ne biti namagarčena ovca. Zamolila bih Darka Macana da ga ilustrira. Na kraju bih odabrala izdavača koji bi mi garantirao da će priručnik prodavati u dućanima mješovitom robom, robnim centrima, kioscima (a ako baš mora, može i u knjižarama) i to po cijeni od  1 kune.  Ja bih se, dakako, odrekla honorara.

Zamka pretrpanih programa

U genijalnoj knjizi Teach Like a Pirate, Dave Burgs sebi i svim ostalim učiteljima svijeta postavlja vrlo provokativno pitanje: Bi li učenici platili ulaznicu da mogu biti na tvome satu? Njegova je osnovna teza da nitko normalan danas ne želi plaćati ulaznicu za lekciju (jer su informacije lako dostupne na internetu i to u formatima koji ih prezentiraju puno zanimljivije nego što to može učiniti učitelj na satu), ali bismo svi rado platili ulaznicu za doživljaj, iskustvo, emociju.

Noam Chomsky, jedan od najvećih intelektualaca svijeta, već desetljećima uspješno iznova dokazuje da vlade i mediji sustavno i planski zatupljuju narod. Naime, za svakog vlastodršca su ljudi koji razmišljaju – opasni ljudi  jer je njima teško ili čak nemoguće manipulirati. Analizirajući školstvo u razvijenome svijetu, Chomsky dokazuje da vlasti zatupljivanje naroda institucionalno provode od najranije dobi i to pretrpavanjem školskih programa. Što su programi nakrcaniji činjenicama, učiteljima ostaje manje vremena za razgovor s učenicima i poticanje na razmišljanje…  Na taj se način učenje svodi na pamćenje i štrebanje, puko reproduktivno učenje bez razmišljanja. Učenje prestaje biti doživljaj, iskustvo, emocija i postaje izvanjski (ocjenom) motivirana obveza. To je sjajan način za odbijanje učenika od učenja.

Diane Ravitch, vodeća svjetska povjesničarka i analitičarka edukacije, ujedno je i najžešća protivnica standardiziranih testova. Ona tvrdi da su takvi testovi  samo dio strategije zaglupljivanja jer su uglavnom dizajnirani tako da mjere reproduktivno znanje učenika.  Na taj se način nagrađuju i promoviraju učenici koji su naučili pamtiti, ali to ne dokazuje da znaju i razmišljati. Za rješavanje novih problema nije dovoljno ono što smo zapamtili, potrebno je znati razmišljati…

Krug zatupljivanja se nastavlja, tvrdi Chomsky, i nakon školovanja i to uz pomoć medija koji narodu nude takve zabavne sadržaje koji ih odvraćaju od razmišljanja. Tako se odgajaju generacije poslušnika, glasača i kupaca, ljudi cijepljenih protiv razmišljanja. Neopasnih ljudi.

Svi osjećamo taj problem: zatrpani programom doista uglavnom  nemamo vremena  kvalitetnije se posvetiti učenicima, razvijati njihove životne kompetencije, naučiti ih učiti i razmišljati…  iako kurikulum upravo to od nas izričito traži. Bude li prihvaćen onaj prijedlog (o kojem se šuška) da se sati skrate na 35 minuta, vremena će ostati još manje.

No, postoji rješenje! Želimo li djecu učiti razmišljati i učiti, naprosto nam nema druge nego  redizajnirati svoj način poučavanja: okrenuti učionicu i time maksimalno skratiti vrijeme tumačenja onoga što učenici mogu sami shvatiti učeći lekciju unaprijed (kod kuće). U tom slučaju na satu ne prepričavamo ono što piše u udžbeniku, nego tumačimo (ako je potrebno) samo ono što učenici nisu uspjeli sami shvatiti, pomažemo im da popune rupe u predznanju, usustave gradivo, stvore veliku sliku… Razgovaramo, navodimo ih na razmišljanje. Imamo, napokon, vremena za onih pet dragocjenih pitanja za poticanje na razmišljanje… koja inače ne stignemo često postavljati učenicima…

Vratimo se opet Daveu Burgsu: Učenici nas neće pamtiti po lekcijama koje smo ih učili, nego po životnim vještinama koje su zahvaljujući nama stekli i vrijednostima  kojima se (zahvaljujući nama) ravnaju u svom životu. Grijeh ih je osuditi na reproduktivno učenje i nemati vremena naučiti ih razmišljati, sanjati, smijati se, poticati njihovu kreativnost…

I što reći na kraju? Pretrpani su programi su zamka. Tradicionalni načini poučavanja kojima su nas učili na faksu neće nam puno pomoći da izbjegnemo tu zamku.  Pomoći će nam upravo ono što trebamo naučiti i svoje učenike: razmišljanje, kreativnost u  rješavanju problema, cjeloživotno učenje… Izbjeći zamku pretrpanih programa znači odgajati LJUDE, a ne papige.