Pet umova koji će vladati 21. stoljećem

Harvardski profesor Howard Gardner svima nam je postao poznat prije tridesetak godina kad je u knjizi Frames of Mind: The Theory od Mulitple Intelligences ustvrdio da su IQ testovi ograničeni i nedostatni za ispitivanje nečije inteligencije jer ispituju samo jednu inteligenciju (matematičko-logičku), a zanemaruju ostale različite inteligencije i darovitosti koje leže u svakome čovjeku, a rastu onoliko koliko ih njeguje i razvija.  Polazišna je pretpostavka njegove teorije višestrukih inteligencija da je svako dijete u nečemu darovito te da bi školske sustave trebalo reformirati tako da potiču potencijale koje djeca nose u sebi.

Prije deset godina izašla je još jedna revolucionarna Gardnerova knjiga: Five Minds for the Future. U  predgovoru piše da je namijenjena poslovnim ljudima.  U njoj, polazeći od vizionarske Churchillove izreke da će  carevi budućnosti biti carevi uma, identificira pet tipova umova koji će vladati 21. stoljećem. To su: um discipline, sintetizirajući, kreativni, obzirni i etički um.

1. UM DISCIPLINE – Važno je da čovjek ima solidno temeljno i opće obrazovanje iz povijesti, znanosti i umjetnosti…, ali još je važnije da uz to bude specijaliziran  za jednu disciplinu, profesiju, zvanje ili vještinu . Svaka disciplina ima svoje načine na koje razmišlja, proučava ideje, ima svoj rječnik, svoje koncepte koje treba razumjeti, drukčiji način kojim se dolazi do onoga što želiš znati, učiniti, prezentirati.  i to prezentirati.  Da bi bio dobar matematičar moraš naučit razmišljati kao matematičar.

Kako razvijati um discipline?

Kažu da je potrebno 10.000 sati usredotočenog rada da bi čovjek postao ekspert u nečemu. Ali ni to nije dovoljno.  Informacija sama po sebi nije postignuće, ona je tek blok za gradnju razumijevanja i daljih znanja i zato se treba družiti s ekspertima, promatrati ih na djelu, razgovarati s njima,  učiti od njih kako bi se ušlo u disciplinu kojom želimo ovladati.

2. SINTETIZIRAJUĆI UM – sposoban je pronaći smisao u nepovezanim informacijama koje prima iz najrazličitih izvora i područja, uspješno i povezuje, objektivno ih procjenjuje i spaja tako da to ima smisla i njemu i drugima. Oni koji ne znaju sintetizirati gube se u moru pojedinačnih informacija, nisu u  stanju vidjeti velike slike.  Sintetičko je razmišljanje vještina bez koje je nemoguće biti vođa i rukovoditelj.

Kako razvijati sintetizirajući um?

Sintetizirajući um razvijaš zapisujući ideje koje ti se svide da ih poslije možeš pronaći i spajati, praveći sinteze, taksonomije, teorije, uočavajući algoritme i složene koncepte. Zvuči komplicirano? OK, onda može i ovako:  sastavljaj pravila i aforizme, smišljaj moćne metafore, analogije, slike, teme…,  koncepturaliziraj misao neverbalno: skicom, grafičkim prikazom… Sintetizirajuću misao primjenjujemo kad se pripremamo za ispite, pravimo šalabahtere, oraniziramo bilješke tako da su korisne i nama i drugima.

3. KREATIVNI UM – otkriva i pojašnjava stvarajući nove ideje, rješava nove i starim načinima nerješive probleme, postavlja nova pitanja, dolazi do neočekivanih odgovora…  stvara.

Kako razvijati kreativni um?

Svaki dan probaj nešto novo, igraj se. Promatraj, čudi se i otkrivaj, postavljaj vlastita pitanja, razmišljaj drukčije od uobičajenoga načina. Kreni od tuđe ideje pa je rastegni, sažmi, osuši, zamrzni, odmrzni, sabij, prosij, rastavi, presloži, recikliraj, proširi, suzi… iskoristi je kao kamen od kojeg ćeš graditi svoj dvorac.Osmišljavaj samostalne projekte (ne radi samo ono što ti kažu da moraš), osimisli neki svoj proizvod, rješenje, pokreni neku vlastitu inicijativu.

4. OBZIRNI UM – način razmišljanja koji poštuje različitost, nastoji razumjeti druge, surađivati s njima, prilagođavati se, razmjenjivati ideje i od njih učiti. Obzirni um ne samo da poštuje, nego i uvažava druge i drukčije.

Kako razvijati obzirni  um?

Sprijateljuj se i uči od ljudi koji nisu iz tvoga kruga, koji su posve drukčiji od tebe, sa strancima… Uključuj se u različita društva. Obzirni se um razvija  suradničkim radom. Cijeni i uvažavaj tuđu različitost i posebnost, tuđe vrijeme, tuđi trud, tuđe ideje… kao što cijeniš i svoje vlastite.

5. ETIČKI UM – smišlja kako raditi nešto veće od nas samih i naših uskih interesa, iznad sebičnosti. Etički um osjeća odgovornost prema zajednici, zajedničkom dobru, suživotu, zajedničkomu planetu, našoj zajedničkoj boljoj sadašnjosti i budućnosti.

Kako razvijati etički  um?

Dijeljenjem, organiziranjem, sudjelovanjem, preuzimanjem odgovornosti: dijeljenjem znanja, ideja, uradaka, dijeljenjem na društvenim mrežama… ; organiziranjem akcija za opće dobro ili uključivanjem u njih; preuzimanjem  odgovornosti za ono na što možemo utjecati. Globalno razmišljaj i djeluj lokalno. Nesebično.

NE ZNAM je ključ učenja

NE ZNAM je početak učenja ili njegov kraj.

Sokrat je bio prvi koji je – tvrdeći  da ništa ne zna – provocirao dijalog, tjerao ljude da uče iz svog “neznanja”, razmišljaju i osvješćuju. Ali Sokrata odavno nema, skromnosti je jako pala cijena i postalo je vrlo uobičajeno i u politici i u ekonomiji i kamo god se okreneš… samodopadno tvrditi posve suprotno: da sve znaš. A znamo kamo nas je to dovelo.

No, još je gore čuti ljude koji skidaju sa sebe odgovornost i ne žele se laćati ničeg novog kukajući da oni to ne znaju, ne mogu …  da nisu stručnjaci za to, da to treba znati i obaviti netko drugi… Kukaju i ništa ne poduzimaju. Ne pada im na pamet tako jednostavna stvar da bi ono što ne znaju mogli – naučiti. Danas stvarno svatko može naučiti što god poželi.

Misliš li da sve znaš, nemaš potrebe učiti. Tvrdiš li da ne znaš jer to nije tvoj posao – nemaš potrebe učiti. Ne zvuči li to poput neke zavjera protiv učenja?

Predivan kratki video na jednom od ovogodišnjih TEDxYouth  zanimljivoga je naslova Not knowing the answer, is the key to learning.  Djevojka strastveno i uvjerljivo govori o snazi neznanja… objašnjava da učenje nije samo ono što radimo zbog testova i ocjena, nego nešto važno što nam se događa u svakom trenutku života, što god radili, i što nas određuje i pomaže da ostavimo za sobom trag u vremenu…

Digitalno narcisoidna djeca

Za današnje generacije djece kažu da su digitalno narcisoidni: da uživaju vidjeti svoje tragove na društvenim mrežama. Odlično je to znati. Ako se ne trude pisati domaće zadaće koje će ostati neprimijećene u njihovim bilježnicama, zašto im ne bismo zadavali domaće zadaće kojeu će moći objaviti na internetu i za koju će moći skupljati lajkove i koje će ljudi dijeliti…? Zašto od njih ne bismo tražili da vode svoj blog i u njemu polako grade sliku o sebi i onome što rade, znaju i umiju?

Časopis Forbes u jednom od prošlih brojeva tvrdi da će poslodavac za rukovodeća mjesta od tisuću odlikaša s istom diplomom i sjanim životopisom odabrati onoga čiji mu se blog najviše svidi. Dobar blog, naime,  slika je čovjekove strasti, svakodnevne obuzetosti onim što voli, krugova koje širi, neprestanoga učenja, kreativnosti, ustrajnosti, kontinuuma, odrastanja i sazrijevanja…  Pretraživ je, organiziran i na jednom mjestu daje vrlo preciznu sliku o čovjeku koji ga piše, njegovim zanimanjima i dosezima… strasti koju će uložiti i u posao za koji ga odaberu.

FaceBook je alat za učenje, i Youtube, i Instagram… cijeli je internet veliki resurs za one koji žele učiti i znaju što traže. Ali to su i mjesta na kojima ostavljamo svoje digitalne tragove, virtualna pozornica koja snima naše nastupei s koje je vrlo teško ukloniti brljotine objavljene u nekom nepromišljenom trenutku.  Ako su današnja djeca digitalno narcisoidna, kako psiholozi tvrde, onda ih odmalena treba navikavati da ostavljaju za sobom kvalitetne tragove, sliku sebe kakvima žele biti, sliku koje se sutra neće stidjeti… Na taj način njihova digitalna narcisoidnost neće zaglaviti samo na objavljivanju selfieja (u nas je ta riječ prevedena kao sebić, ali meni taj izraz nikako da sjedne). 😉

Ruku na srce, i odrasli su digitalno narcisoidni… i pune društvene mreže sasvim nekritičkim sebićima… ali to je već druga priča… pomalo tužnjikava…

7 trikova zbog kojih pametni ljudi nasjedaju lažljivcima

Svi katkad kažemo neistinu kako bismo zaštitili sebe ili sugovornika od grube istine. No, ima onih koji svjesno lažu manipulirajući lažima kako bi postigli neke svoje ciljeve. Pritom nas smatraju glupim ovcama koje će naivno progutati to što nam serviraju. Govore gluposti za koje nam se čini da ih ni pas s maslom ne bi pojeo, ali mi im (čak i oni izrazito pametni) svejedno često nasjednemo. U čemu je štos? U tome što udaraju po emocijama. A kad emocije slušaju, razum često ostane gluh. Tu činjenicu najviše koriste oglašivači i političari.

ČETIRI RAZLOGA ZA ČITANJE

Mjesec hrvatske knjige je tradicionalna kulturna manifestacija posvećena hrvatskoj književnosti: promiče hrvatsku knjigu i potiče čitanje. Taje od 15. listopada do 15. studenog. Škole i knjižnice me u ovo vrijeme godine svaki dan zovu da negdje za učenike održim okrugli stol, predavanje ili radionicu o tome zašto je čitanje fora… Sve ih muči isti problem: djeca sve manje čitaju. Ljudi sve manje čitaju. Zašto?

Kažu ljudi da riba uvijek smrdi od glave. Obrazovni je sustav jedan od većih krivaca što nove generacije ne razvijaju ljubav prema čitanju. Bombardirani informacijama sa svih strana i iz svih vrsta atraktivnih medija, čitanje djeca danas ionako doživljavaju kao nešto izrazito statično i dosadno, a onda ih još tradicionalni sustav metodike književnosti u školi dotuče. Čast iznimnim učiteljima hrvatskoga jezika koji rade lavovski posao i zaljubljuju djecu u čitanje unatoč programskim i metodičkim arhaizmima kojima se moraju ravnati.

Riječ je, naime, o tome da je metodika književnosti pisana za STUDENTE književnosti (što je logično, jer su je pisali sveučilišni profesori metodike književnosti), a nije pisana za male buduće strastvene čitatelje, a pogotovu ne za mlade čitatelje digitalne generacije. Premisa od koje polazi tradicionalna metodika je: naučiti učenike razumjeti i interpretirati književno djelo. Logička je pogreška u tome što pretpostavlja da će onaj tko umije razumjeti i interpretirati književno djelo istovremeno i zavoljeti čitanje. Možda se neki učenici (zahvaljujući onim iznimnim i dragocjenim učiteljima) i zaljube, ali u većini će djece takvo čitanje stvoriti trajan otpor prema čitanju. Neće ih zaljubiti i uvijek će im ostati asocijativno povezano s mučnim pisanjem lektire prema zadanome obrascu. Zaljubljivanje nekoga u čitanje sasvim je drukčija priča.  Zaljubljivanje u čitanje počinje od toga da je čitanje intiman čin i da je čitanje osobni odabir, da su razlozi za čitanje unutarnji, naši, a ne izvana nametnuti.

ZAŠTO, ZAPRAVO, ČITAMO?

1. Čitamo da bismo OTKRILI priču.  Ljudi su bića priča. Otkako smo prije 25 000 godina progovorili, neprestano jedni drugima pričamo priče. U svemu što primamo svojim osjetilima prepoznajemo i otkrivamo priče: čujemo ih, vidimo, njušimo, dodirujemo, otkrivamo ih u okusima, pokretima… Književna djela čitamo zbog priče u njima (a ne zbog lova na pjesničke slike i stilska izražajna sredstva, ni zbog karakterizacije likova…).
2. Čitamo da bismo SE UŽIVJELI u priču i ušli u njezin svijet. Priča nas zove da doživimo avanturu: putujući pričom putujemo sobom i svojim iskustvom, istražujemo svijet koji je pisac za nas stvorio, pa – da bismo razumjeli taj svijet u koji smo dovedeni – uspoređujemo  sa svjetovima koje nosimo u sebi i stvarnim svijetom u kojem živimo. Usputno, nehotično pritom iz priče učimo zapravo razmišljati o sebi i svemu što nas okružuje. Priča nam pomaže da osvijestimo i oblikujemo svoje misli i svoja iskustva i jasno ih izrazimo.
3. Čitamo da bismo RAZGOVARALI O priči: izrazili što smo u njoj našli, poslušali što su u njoj pronašli drugi, razmislili i otkrili je iz kuta koji nam je bio ostao skriven. Čitajući knjigu ulazimo u svijet njezina autora te u šarene i raznolike svjetove njezinih likova. Razgovarajući o knjizi ulazimo u svjetove drugih čitatelja, učimo gledati njihovim očima, doživljavati njihovim iskustvom i njihovim srcem, učimo procjenjivati… Da bi nam to uspjelo moramo ovladati nekim zajedničkim osnovnim alatima potrebnima za komuniciranje o književnom djelu: alatima pjesničke radionice. Ti nam alati pomažu da otkrijemo pomoću čega je pisac priču učinio neodoljivom i vrijednom čitanja. Istovremeno, poznavajući i koristeći te alate, lakše razumijemo druge kad pričaju o svom doživljaju priče i lakše s njima razgovaramo i odlučujemo koja je knjiga dobra i vrijedna čitanja, a koja nije.
4. Napokon, čitamo zato što od priča rastemo. One dotiču i njeguju naše dobre emocije, obogaćuju naše misli, naša iskustva i sposobnost izražavanja. Priče su, kao što je to jednom napisao Kafka, sjekire kojima razbijamo ledena mora u nama. One nas potiču da i sami pričamo, izrazimo sebe,  sanjamo i maštamo, smišljamo kreativna rješenja za probleme na koje nailazimo, gradimo svoje nove svjetove.

Eto, dugačak je post, ali razgrće zabludu o tome zašto zapravo čitamo. I to je razgrće iz kuta strastvenog zaljubljenika u čitanje s više od pola stoljeća dugim i raskošno bogatim iskustvom uživanja u čitanju… 🙂

10 novih navika ljudi koji su preživjeli rak

Pripremajući svoj umjetnički projekt The Woman Inside, Sofo, osnivač The Unbounded Spirit sitea razgovarao je s mnogim ženama koje su pregrmjele rak dojke. Primijetio je da su tijekom liječenja sve u sličnim stvarima promijenile svoje životne navike i siguran je da im je i ta promjena pomogla da se riješe bolesti. Ovo je sažetak njegova članka.

Spontana radost u malim stvarima

“Temelj ljudske sreće je duboka sigurnost, spontana radost u malim stvarima i velika jednostavnost.”
Phil Bosmans

Budi voda, a ne stijena

Zapravo bismo se trebali ugristi za jezik svaki put kad se poželimo požaliti da je s nekim nemoguće komunicirati. To nije točno. Svi imamo urođenu potrebu komunicirati s drugima. Tu ljudsku potrebu za komunikacijom izrazili smo prvi put u rodilištu svojim prvim plačem. Tim smo plačem svima oko sebe javili: Dosta mi je disanja preko pupkovine! Sad kad sam napokon rođena, hoću disati punim plućima!

Cijeli je naš život zapravo komunikacija, razmjenjivanje poruka sa svojom okolinom. Jedni drugima prenosimo informacije, emocije, stavove i uvjerenja gradeći i održavajući međusobne odnose.  Potreba za komuniciranjem urođena nam je, ali jao! Vještina komuniciranja nije urođena. To je jedna od onih vještina koje se moraju učiti  cijeloga života. Svi imaju potrebu komunicirati, ali mnogi imaju problema s načinom na koji to rade. Želim li doista ljudima prenijeti poruke koje smatram važnima – JA se moram prilagoditi.

U uspješnoj komunikaciji ne smijem biti stijena, nego voda. Stijena sam ako se okamenim u svome inzistiranju da budem uvijek najpametnija, uvijek u pravu, nespremna prihvatiti mišljenje drukčije od svoga. Stara, mudra kineska izreka kaže: Nemoj biti stijena, budi voda. Stijena se s vremenom mrvi i nestaje, a voda neprestano kruži u prirodi. U komunikaciji se ugledaj u vodu: pronađi  pukotine,  izdubi nove putove, prilagodi se, prebrodi prepreke, ne daj se zaustaviti, teci, komuniciraj. Ako mi je stalo da komuniciramo prvo SEBE moram obuzdati, staviti pod kontrolu svoje negativne emocije, taštinu i tvrdu isključivost. Ako se ja ne prilagodim svom sugovorniku, on neće primiti ili neće razumjeti poruke koje sam mu željela  poslati. Neće ih primiti jer sam ja odustala od uspješna komuniciranja. A ako sam JA odustala, zašto bi se ON trudio?

Govori srcu, a ne uhu

Tijekom samo jednoga dana  svatko je od nas i nečije dijete i nečiji unuk i nečiji prijatelj, i susjed, i kupac, i učenik i prolaznik na cesti… Kad odem liječniku, postajem pacijent, sjednem li na autobus, postajem putnik, odem na utakmicu i postajem navijač… OK, dosta nabrajanja, shvatili ste: svi mi u samo jednome danu prolazimo kroz brojne uloge.

Problem je u tome što svaka od tih uloga zahtijeva drukčiji način komuniciranja. Jasno je da se na svoga zubara, ma kako mi divljački bušio zub, ne ću izderati kao što ću se možda izderati na prijatelja čiji je lakat slučajno završio na mome nosu.

Komunikacija je društveni  čin kojim se u različitim ulogama obraćamo jedni drugima stvarajući i gradeći različite međusobne odnose i dovodeći se u različite situacije. Uspješna komunikacija nije samo vještina da govornik pošalje jasnu poruku, a sugovornik je na dobar način razumije, nego i vještina kojom gradimo, održavamo i poboljšavamo odnose s ljudima. Da bismo uspješno komunicirali, moramo zapravo ovladati četirima vještinama:

• vještinom upravljanja vlastitim emocijama i stavovima,
• vještinom aktivnoga slušanja i razumijevanja tuđih stanja, emocija i stavova.
• vještinom dobre neverbalne komunikacije,
• vještinom govorenja.

Kakav je to redoslijed, pitaš se. Kako to da je u nabrajanju komunikacijskih vještina govorenje na posljednjemu mjestu? Zar govorenje nije najvažnije? E, nije. Na prvome su mjestu emocije.

Ispeci pa reci

Svi smo nebrojeno puta čuli ljude koji se iz petnih žila trude nešto nam objasniti, a nama ipak ništa nije jasno.  Ako ih zamolimo da nam to o čemu govore objasne nekako jednostavnije, uvrijede se i kažu da se komplicirani koncepti ne smiju simplificirati. Ne nasjedaj na tu priču, sjeti se Churchilla. Urbana legenda o Churchilu veli da su ga jednom zamolili da održi govor koji će trajati samo jednu minutu, a on je rekao da mu treba tri tjedna da se pripremi. Međutim, kad su tražili da govori tri sata, rekao je da mu za tako dug govor ne treba pripreme.

U čemu je fora? Kad ti je nešto jasno i kad znaš o čemu govoriš, govoriš kratko i jednostavno. Ali kad ni sam ne znaš o čemu govoriš, ili kad znaš, a namjerno NE ŽELIŠ da ljudi shvate istinu koju pokušavaš sakriti – onda  muljaš u beskraj.