Pouka iz štanda za limunadu

Dosad smo s učenicima poduzetništvo uglavnom usput spominjali u okviru jedne od šest strukturnih dimenzija Građanskoga odgoja, onoj o gospodarstvu. Kurikularna reforma prestrukturirala je GO, izbacila iz njega poduzetništvo  i svela ga na samo tri mikrokoncepta: ljudska prava, demokraciju i civilno društvo. Poduzetništvo je, međutim, postalo posebna međupredmetna tema.  Naučiti učenike poduzetnički razmišljati i djelovati  te im pomoći da steknu osnove ekonomske i financijske pismenosti toliki je životni imperativ da je zaslužilo biti posebnom međupredmetnom temom osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja.

Djeca u Americi već cijelo stoljeće svoj odgoj za poduzetništvo  počinju u predškolskoj dobi stječući isustva organiziranjem svoga štanda za limunadu. Očevi naprave štandove, a mame djeci posude novac za kupnju limuna i šećera, posude im čaše i vrčeve, priručne hladnjake za vodu… Djeca postave svoj štand  u dvorištu ispred kuće i prodaju limunadu susjedima i namjernicima. Navečer moraju izbrojiti dnevni utržak. Kad završe svoj poduzetnički projekt sa štandom za limunadu,  od svojih dnevnih utržaka moraju podmiriti troškove mamama i tatama, što znači da moraju vratiti novac koji su mame uložile u limun i šećer te im platiti nadoknadu za sve ono što su od njih posudili i koristili. Očevima treba vratiti novac koji su uložili u štand i platiti im za pravljenje štanda, te naknadu za korištenje zemlje…  Novac koji im nakon toga preostane (ako uopće što preostane) njihova je zarada. Tako na svojoj koži uče najvažniju poduzetničku lekciju: da dnevni utržak nije isto što i zarada, da je zarada novac koji ti ostaje kad pokriješ sve troškove… Iz toga slijedi i vrlo važna lekcija da cilj poduzetništva nije ubiti se od posla da vi na kraju samo pokrio troškove.  Cilj je poduzetništva ostvariti svoju ideju i pritom zaraditi. A da bi se ostvario taj cilj, potrebno je dobro, dobro planirati i računati.

Razmislimo li malo, sve što dijete treba naučiti o poduzetništvu, već je sadržano u prvom štandu za limunadu koji organiziraju: trud koji treba uložiti da bi se ostvarila poduzetnička ideja, odgovornost za posao i rizici koje on nosi sa sobom, radost zbog prvog „zarađenog“ novca, hladan tuš kad shvate da moraju platiti sve što su drugi uložili u njihov posao i da im u konačnici kao dobit ostaje samo ono što nakon toga preostane… te da uspješno poduzetništvo ne znači štedjeti i ulagati manje, nego ulagati pametnije, pametnije planirati i djelovati kako bi na kraju ostvarili što veću dobit.

Učiti djecu poduzetništvu ne znači reći im što da rade i organizirati im prodajni štand da prodaju to što su napravili… iako se često školsko zadrugarstvo upravo na to svodi. Učiti djecu poduzetništvu znači naučiti ih da sve to SAMI osmisle, isplaniraju, proračunaju i uspješno naprave.

Za planiranje štanda za limunadu – štanda koji neće samo pokriti troškove, nego će ostvariti dobit i prerasti u uspješan i ozbiljan poduzetnički projekt – potrebno je razmisliti o brojnim sitnicama, dobro se raspitati, proaktivno planirati, snimiti tržište i konkurenciju, osmisliti promociju, poštovati propise i zakone, biti otvoren za nove ideje i nova rješenja, biti hrabar, biti elementarno ekonomski i financijski pismen…  Na primjeru organiziranja nečeg tako trivijalnog kao što je dječji štanda za limunadu, dijete može naučiti osnove startup poduzetništva. Evo (abecednim redom) složen popis svega o čemubudući poduzetnik treba razmišljati dok planira svoj štand:

• Blagajna – imaš li blagajnu s dovoljno sitniša da ljudima uzvratiš novac kad plaćaju većim novčanicama?
• Briga za okoliš – prodaješ li svoju limunadu u čašama koje se mogu reciklirati? Što ćeš s otpadcima?
• Cijena – koliko će koštati tvoja limunada? Koliko košta čaša limunade, koliko puni vrč, a koliko velika pakiranja u bocama i kanistrima?
• Distribucija – razmišljaš li o drugim načinima na koje svoj proizvod (limunadu) možeš dostavljati kupcima? Možda da pakiranja svoje limunade prodaješ samoposluživanjima ili drugim štandovima za limunadu?
• Dizajniranje štanda – kako će štand izgledati, gdje će se nalaziti tvoj pribor i sirovine, gdje blagajna, kako će izgledati dio na kojem izlažeš i poslužuješ limunadu? Tko će dizajnirati štand? Koliko će te to koštati?
• Financiranje – kako ćeš namaknuti novac za pokretanje svoga posla?
• Fokusna skupina – na koliko ćeš ljudi testirati okus svoje limunade da budeš  siguran/sigurna da će se taj okus svidjeti i svima ostalima?
• Franšiza – je li tvoj posao sa štandom za limunadu dovoljno dobro krenuo da možeš zarađivati time da drugima prodaš svoja znanja o dobrom organiziranju štanda te im dopustiš da se (ako ti plate koliko tražiš) služe tvojim receptom,  imenom tvoje limunade i tvojim načinom poslovanja u svome poslu?
• Internet – na koje sve načine možeš iskoristiti internet za poboljšanje svoga posla?
• Istraživanje tržišta – kakve su kupovne navike tvojih susjeda i ostalih kupaca na koje računaš? Žele li oni platiti samo limunadu ili bi platili i dobru uslugu: superrashlađenu limunadu, lijepe čaše, klupu u sjeni pokraj štanda da popiju sjedeći u miru?
• Izradba i postavljanje štanda – tko će napraviti tvoj štand? Od čega će bti napravljen? Koliko će koštati materijal za izradbu štanda i sama izradba? Koliko će koštati dovoženje štanda na mjesto i njegovo postavljanje?
• Komunikacija s kupcima – kojim ćeš riječima kupcima ukratko predstaviti sebe i svoj proizvod? Kojim ćeš ih zgodnim sloganom privući na svoj štand? Kojim ćeš se riječima obraćati odraslima, a kojim djeci? Kako ćeš zahvaliti onima koji kupe tvoju limunadu? Što ćeš odgovoriti onima koji kušaju limunadu i odluče da je ipak ne će kupiti?
• Konkurencija – ima li u tvojoj blizini netko tko se bavi istim poslom kao i ti? Ako ima, kakve su njihove cijene, kvaliteta, usluga, je li njihov proizvod bolji od tvoga? Kako kupci reagiraju na njega? Kako ćeš kupce nagovoriti da odustanu od uporabe konkurentskoga proizvoda i odluče se za tvoj?
• Kontrola kvalitete – znaš li propise o kontroliranju kvalitete svoje limunade, čistoći ruku, čistoći čaša, skladištenju, deklaraciji proizvoda s navedenim sastojcima?
• Lokacija štanda – gdje ćeš postaviti svoj štand da privuče najviše kupaca? Je li to mjesto dovoljno prometno sigurno za djecu koja će dolaziti bez pratnje roditelja? Imaju li motorizirani roditelji gdje parkirati odluče li zastati pred tvojim štandom i djeci kupiti limunadu?
• Nadgledanje – koja će odrasla osoba nadgledati tvoje poslovanje i pomoći ti savjetima kad bude trebalo?
• Naziv proizvoda i naziv štanda – ima li tvoj proizvod (limunada) neko posebno ime po kojemu će ga kupci pamtiti i razlikovati od svih ostalih sličnih porizvoda. Ima li tvoj štand neko ime po kojemu će ga kupci moći spominjati i preporučivati drugima?
• Oglašavanje – kako ćeš privući ljude da dođu kupovati tvoju limunadu? Oglasima, plakatima, letcima? Gdje ćeš oglašavati? Koliko će te koštati letci?
• Pakiranje – hoćeš li limunadu prodavati u čašama na kojima je tvoj logo? Hoćeš li veće količine prodavati u običnim bocama i kanistrima ili će na njima biti tvoja reklama?
• Partnerstvo – hoćeš li raditi posve samostalno ili se planiraš udružiti s nekim prijateljem ili s nekom prijateljicom? Ako se udružiš s nekim, kako ćete podijeliti odgovornosti, kako ćete dijeliti troškove poslovanja i dobit na kraju? Hoćete li sklopiti ugovor? Ako hoćete, što će u njemu točno pisati, kako ćete osigurati da netko ne bude prevaren?
• Pribor i sirovine – voda, kockice leda, čaše, šećer, limun, vrčevi, rashlađivač … Kako ćeš sve to nabavljati, gdje ćeš držati i koliko će te to koštati?
• Promocija – kako ćeš obavijestiti ljude o postojanju svoga štanda i o svojoj limunadi? Kako ćeš ih privući da dođu kušati tvoju limunadu?
• Proračun – koliko planiraš potrošiti da pokreneš posao i koliko moraš zaraditi da pokriješ sve te troškove?
• Proširenje poslovanja – razmišljaš li uložiti svoju dobit i nabaviti još jedan štand?
• Radno vrijeme – kad će tvoj štand raditi? Kad se otvara, a kad zatvara?
• Sigurnost – kako ćeš zaštititi svoje prste od noža kojim režeš limun? Kako ćeš zaštititi sebe i kupce od mogućih oštrih ili oštećenih rubova na čašama?  Kako ćeš zaštititi sebe i ljude koji ti pomažu u poslu od kupaca koji te pokušaju prevariti, lopova ili od huligana koji ti žele uništiti štand?
• Tajni recept – imaš li svoj vlastiti recept za limunadu, čaroban omjer sastojaka koji će joj dati neponovljiv okus?
• Uvjeti plaćanja – na koje ćeš sve načine naplaćivati svoju limunadu? Samo gotovinom? Što je s kreditnim karticama? Hoćeš li davati popust kupcima koji naruče velike količine limunade (npr. za proslavu rođendana)? Budeš li davao/davala popuste na količinu, koliki će oni biti i koje ćeš uvjete postaviti?
• Vanjski uvjeti – razmišljaš li o okolnostima koje ne ovise o tebi, a mogu ti pokvariti ili popraviti posao na štandu: naglu zahlađenju s kišom, naletu tropskih vrućina… Kako ćeš odgovoriti na takve izazove?
• Vođenje knjigovodstva – kako ćeš pratiti količine i omjere novca koji ulažeš i novca koji dobivaš? Kako ćeš izračunati svoju dobit?
• Zakoni i propisi – znaš li jesu li ti potrebne kakve dozvole za štand i posao s limunadom? Treba li izdavati kupcima račun za svaku prodanu čašu limunade? Treba li tražiti kakvo dopuštenje za mjesto na koje kaniš postaviti štand? Moraš li plaćati kakve poreze i naknade za svoj posao? Kakve zahtjeve ima sanitarna inspekcija i njezini kontrolori?

Čini se pretjeranim? Istina je da ima poduzetnika koji ne planiraju na taj način. Istina je također, da upravo oni prvi propadnu kad se promijeni politika ili odnos moći koji im je omogućio da rade kako žele, improviziraju i budu nepošteni i grabežljivi.

Bolje je pretjerati s planiranjem, proaktivnošću i etičnošću nego pretjerati s hrabrošću i bahatošću te srljati u poduzetnički pothvat koji nije domišljen, koji stoji na klimavim nogama… pa završiti u katastrofi. To je, zapravo, prva stvar koju djecu treba naučiti kad je riječ o poduzetništvu. Druga važna pouka koju trebaju ponijeti sa sobom u život jest da su uspjeh preko noći, uspjeh bez truda i slučajni uspjeh naprosto – bajke. Uspjeh se zaslužuje, a to kako se zaslužuje – može se naučiti. To je ideja poduzetničkoga odgoja.

 

SCAMPER – kreativnost se uči

SCAMPER nije metoda poučavanja, pomislit ćete, to je metoda kreativnoga mišljenja koju su osmislili Alex Osborn i Bob Eberle kako bi poduzetnicima pomogli da razviju svoju poslovnu ideju. Upravo o tomu je riječ: metodu zamišljenu za rješavanje poduzetničkoga problema koristimo za nešto posve drugo: za poučavanje.

SCAMPER je zapravo akronim kojim se označava sustavni način postavljanja pitanja u kreativnome mišljenju.

U videu https://www.youtube.com/watch?v=G8w0rJhztJ4 je prikazana primjena metode SCAMPER na primjeru smišljanja lepeze novih proizvoda nastale od običnih bombončića.

Kako iskoristiti SCAMPER u poučavanju potičući istovremeno učenike da kreativno misle?

Zamjena X traženim brojem u jednadžbi s jednom nepoznanicom ne traži neko kreativno mišljenje nego samo poznavanje zaknitosti i  postupaka koji vode do točno određenog i jedinog mogućeg odgovora. Međutim, tražimo li od učenika da u nekom receptu postojeće sastojke zamjenjuje drugima, dobit ćemo sasvim novi recept. To se, dakako, ne mora odnositi samo na kuharske recepte, može se jedan način razmišljanja zamijeniti drugim, originalne glumčeve replike drugima, jedan oblik ponašanja  drugim, jedno stanište drugim… pa pretpostaviti što bi se u tom slučaju dogodilo te pokusom (ako je to moguće) provjeriti svoju pretpostavku.

Kombinacija nije samo omiljena tehnika postmodernizma koji miješa spojivo s prividno nespojivim… i od starih ideja i starih stvari stvara originalno rješenje. Kombinacija je i obilježje digitalnoga doba, ona je srž kompilacija, miksova i  smashupova. Sjajno je iskoristiva u poučavanju posebice kad treba komparativno razmišljati. Koje bi probleme rješavali Raskoljnjikov, Filip Latinovich i stari Glembaj kad bi se našli za istim stolom? Do kojih bi revolucionarnih novih otkrića došlo da su starogrčki astronomi živjeli istovremeno sa srednjovjekovnim arapskim i europskim astronomima?  Kako bi osmislio novu školsku zgradu i njezin okoliš kombinirajući renesansne ideje o gradu, ljepoti i funkcionalnosti sa suvremenim potrebama učenika? Koja kreativna rješenja možeš smisliti spojiš li ekološki uzgoj povrća u školskom vrtu s poduzetnošću o kojoj razgovarate na satu građanskoga odgoja?

Prilagodba je vještina kreativnoga mišljenja koju često koristimo, na primjer kad razmišljamo kako prepraviti staru odjeću da opet izgleda atraktivno ili kako od nje napraviti kostim za maškare, kako iskoristiti stare lektire/zadaće pri pisanju nove, kako prilagoditi postojeće uvjete u školskoj knjižnici naraslim i novim potrebama korisnika… Koje bi se predmete s krupnoga otpada moglo prilagoditi za izvođenje pokusa u kabinetu za fiziku, kemiju, zemljopis…

Modificiranje je način kreativnoga mišljenja najšire primjenjiv u poučavanju: što bi u proceduri rješavanja problema trebalo promijeniti da se može primijeniti i na rješavanje neke druge vrste problema; kakav je mogao biti ishod bitke da nije počela pred zimu, nego u proljeće; kako bi izgledala priča o Pepeljugi da se njezin otac nije oženio zlom ženom s još gorim kćerima; kako bi mogao promijeniti način svoga učenja da učeći manje – naučiš više…

Promjena svrhe ili namjene zapravo je kreativno snalaženje s alatima koje imamo. Iskoristi PowerPoint da napraviš crtić; od geometrijskih oblika koje imaš u PowerPointu konstruiraj čudovišta; nauči plesti/vesti/ kačkati kako bi popravio svoj rukopis; primijeni tehnike dobre svađe za rješavanje sukoba s drugim učenikom; za što bi sve mogao mudro i praktično u svom vrtu iskoristiti prozirne plastične boce; umjesto odgovaranja na pitanja  nakon lekcije, sastavi popis pitanja (s odgovorima) za kviz…

Odstranjivanje suvišnoga najmoćnija je vještina učenja. Prosijavanje, odvajanje bitno od nebitnoga, svođenje na najjednostavnije i nedjeljivo. Sjajno se može iskoristiti za pisanje sažetaka, komparativne analize Vennovim dijagramom, jezične analize… Koji je najsitniji razlog o kojem ovisi hoće li se zametak razviti u dječaka ili u djevojčicu; koja su renesansna obilježja u umjetnosti nestala razvojem baroka; što dobiješ ako iz te molekule ukloniš jedan atom; kave bi posljedice po životu u gradu nastale kad bi se raspao sustav odvoženja otpada, ili sustav javnoga prijevoza, ili kad bi sve banke i bankomati prestali raditi…

Nije riječ o tome da se nešto rastavi na najsitnije dijelove, nego na najmanje funkcionalne dijelove čijim bi se preslagivanjem moglo napraviti nešto novo. Rastavi riječ na slogove i od njih sastavi novu riječ; uoči od kojih se dijelova sastoji neka formula, proces, zakon, događaj… pa ih razmjesti tako da dobiješ novu formulu, novi proces, novu zakonitost ili novu fabulu priče; iskoristi poznate izraze i fraze iz stranog jezika pa pomoću njih pokušaj razgovarati o temi za koju ti nedostaje riječi.

 

SCAMPER je zapravo dvostruki alat: učitelja motivira da smišlja kreativne zadatke, a učenika da iznalazi kreativne odgovore. Svakako ga iskušajte u praksi.

Samoregulirano učenje

Brzina kojom možemo učiti nezamislivo je veća od brzine kojom to obično činimo. To nam zorno dokazuju razni Youtube tutorijali ponuđeni, na primjer, uz  digitalne alate i aplikacije. Evo primjera!

Čak i netko tko nikad nije pokušao u nekom web 2.0 alatu napraviti strip i nema apsolutno nikakvu ideju kako se to radi, iz ovoga videa u manje od 4 minutice shvaća koncept. To je prvi korak. Na brzinu shvatiš kako. Zatim probaš sam, pa vidiš što ne ide, klikaš, otkrivaš… dok ne napraviš svoj prvi strip. Nema veze kakav je – sljedeći će biti onoliko bolji koliko se više potrudiš. 🙂 Dakle: shvatiš koncept – primijeniš – napraviš – vidiš što treba popraviti – popraviš – shvatiš koncept… To je krug aktivnoga učenja.To je krug samoreguliranoga učenja, aktivnoga učenja, učenja današnjice.

Najveći neprijatelj učenja je odgađanje primjene onoga što smo saznali, dok ne saznamo više, dok ne budemo vještiji…

A najveći prijatelj učenja? Počinjem vjerovati da je najveći prijatelj učenja hrabrost da prestaneš očekivati da te drugi poučavaju i postaneš – sam svoj učitelj. 🙂

 

12 pravila za SUPERbrzo učenje jezika

Učenje nije stvar pameti, ni darovitosti, ni inteligencije… nego obična vještina u kojoj svatko tko njome ovlada može postati majstor. Ne vjerujete? Prva pretpostavka učenja je otvoren um, šalica ispražnjena od starih uvjerenja, predrasuda, navika…

Može li se u samo tri mjeseca naučiti tečno govoriti „težak“ jezik poput japanskoga?  Tim Ferriss zavrtio je kotačiće u glavi, zasukao rukave i dokazao da se može, da je zapravo lako bilo kojim stranim jezikom progovoriti tečno nakon samo tri mjeseca učenja. Na svom fenomenalno zanimljivom blogu  objasnio je kako on to radi i sastavio 12 pravila za SUPERbrzo učenje stranih jezika. Najbolje od svega je to što su ta pravila zapravo primjenjiva za učenje bilo čega.

Zapravo, cijela bi se priča o učenju dala svesti na dva pravila:

1. Ni o čemu ne treba naučiti SVE. Treba naučiti ono što je najvažnije, a to znači da prvo treba odlučiti što nam je najvažnije, ovisno o tomu što želimo na kraju postići. Pareto princip u odabiru jest: u 20% vremena obavi 80% posla tako što ćeš odabrati i učiniti ono što je najvažnije i čime ćeš pokriti 80% postignuća kojima težiš.
2. Ideja brzoga učenja je u tomu da od prvoga trenutka počneš primjenjivati to što učiš. Nitko ne može naučiti strani jezik ako tri mjeseca vježba, a da za to vrijeme nije svakodnevno razgovarao s izvornim govornicima. Čudo uspješnoga učenja događa se kad u novim situacijama i kontekstima širimo i nadrastamo ono što smo dotad znali. Pogledajte Bennyja https://www.youtube.com/watch?v=U1KD1O4IttI koji se nakon prvoga sata učenja poljskog jezika odlučio Skypom razgovarati na poljskom. Zamislite samo koliko je morao biti kreativan i hrabar da pomoću nekoliko fraza iz turističkog jezičnog vodiča i online rječnika vodi svoj prvi pravi razgovor na stranom jeziku! I koliko je morala biti golema njegova unutarnja motivacija kad mu je to uspjelo!  I što je sve iz toga naučio i o jeziku i o načinu na koji uči… i o tomu što dalje treba odabrati kako bi se kotač uspješnog i brzog učenja nastavio vrtjeti.

Najvažnija poruka učitelja učeniku vrlo je jednostavna. Glasi: MOŽEŠ TI TO, SAMO MORAŠ NAUČITI KAKO.

 

STAKLENA NOGA SAMOPOUZDANJA

„Čula sam za srednju školu u Chicagu gdje su učenici morali položiti stanoviti broj predmeta da bi završili školovanje, a ukoliko nisu položili neki od predmeta, dobili bi ocjenu “Ne još”. I pomislila sam kako je to fantastično, jer ako dobiješ neprolaznu ocjenu, misliš si “Ja sam nitko i ništa.” Ali ako dobiješ ocjenu “Ne još” shvaćaš da se nalaziš na krivulji učenja. To ti daje put u budućnost.“ – Carol Dweck u svom sjajnom TED govoru o snazi vjerovanja da možeš napredovati.

Samopouzdanje gradimo na temelju slike koju imamo o sebi. Tu sliku počinjemo stvarati u djetinsjstvu osluškujući što drugi misle o nama i skupljajući njihove reakcije. Grubosti ljudi do kojih nam je stalo, njihove ružne riječi i postupci ostavljaju ožiljke i katkad posve unakaze našu sliku o sebi. Okamenimo tu sliku i počnemo vjerovati da je istinita pa neprestano u svemu što činimo nalazimo dokaze da je tomu baš tako. I to je početak svih problema… Ali kad se jednom iskorači iz zone udobnosti, počinje čarolija učenja. O tome govori najbolji sedmominutni video o toj temi koji ste ikad vidjeli.

 

Carol Dweck je psihologinja sa Stanford University. U svom bestselleru Mindset: The New Psychology of Success govori o dvama temeljnim uvjerenjima koja nosimo o sebi i koja određuju našu osobnost. Jedno naziva fiksnim stanjem uma, a drugo umom otvorenim za rast. Prvo je um zarobljen u zoni udobnosti, u prošlosti, navikama, okamenjenoj slici sebe,  a drugo um koji se oslobodio i uputio u avanturu učenja, istraživanja, razvoja, uspjeha… Svatko se uz pravilnu motivaciju ili obrazovanje može potruditi pa rasti i mijenjati se. Dakako,  Carol Dweck ne tvrdi da svatko može postati Einstein ili Beethoven, ona samo kaže da nemamo pojma kakve sve potencijale ljudi nose u sebi i da je nemoguće predvidjeti što tko može postići uloži li u to godine strasti, truda i učenja.

Ljudi FIKSNOGA UMA radije ostaju na poznatom, opiru se učenju i panično se boje se pogrešaka i neuspjeha. U eksperimentima  s predškolskom i školskom djecom pokazalo se da fiksni um ima jedan nevjerojatno otrovan nusprodukt: nepoštenje. Čak 40% djece  fiksnoga uma lagalo je o svome uspjehu, uljepšavalo ga i uvećavalo… jer im je stalo da ih drugi smatraju pametnima i sposobnima. Takvoj djeci stalo je samo do ocjena, ocjene su za njih potvrde da su uspješni… Kad im se vrate ispravljeni testovi, uopće ih ne zanima ih u čemu su pogriješili, zanima ih samo mogu li uloviti koji krivo obračunati bod zahvaljujući kojemu bi im se povisila ocjena.

Najvažnija je odlika uma otvorenoga za rast vjerovanje da se sve, od inteligencije i kreativnosti do ljubavi i ljudskih odnosa… može razvijati. Zato ljude s takvim stanjem uma neuspjeh ne može obeshrabriti: znaju da je svaki neuspjeh samo privremen, da će ga prevladati dodatnim trudom, učenjem i stjecanjem vještina koje trenutno još nemaju. Za njih je učenje izazov, unutarnjom motivacijom vođena potreba da rastu i postaju sve bolji. Nijedno od djece uma otvorenoga za rast u eksperimentima  Carol Dweck i njezinih  suradnika  nije imalo potrebu za skrivanjem pogrešaka, umjesto toga imali su potrebu za – još učenja.

Sve se, dakle,  svodi na to da je naš način razmišljanja interpretativni proces.  Ono smo što mislimo da jesmo, onako je kako mislimo da jest. Neopisivo važna polazišna spoznaja za svakog učitelja. Učitelji, naime, imaju ključ kojim motiviranjem i poticanjem svojih učenika mogu otključati njihov um, otvoriti ga za rast… pazeći da ne slome nježnu, staklenu nogu njihova samopouzdanja.

 

 

Znaš li što ne znaš?

Liječnik ne može baš uspješno pomoći čovjeku koji ni sam ne zna što ga boli… Ni učitelj ne može uspješno pomoći učeniku koji ne zna što ne zna. Tražimo li od koga pomoć, moramo mu znati objasniti što nam je potrebno. Metaučenje ili samovođeno učenje upravo od toga počinje: moram znati što ne znam da bih mogla naučiti ono što mi treba. Stvorite li svojim učenicima naviku da o svakom svom pogrešnom odgovoru ovako razmišljaju, pomoći ćete im da preuzmu odgovornost za svoje učenje.

Povratak igri

Paradoks vremena u kojem živimo je što stari programi zatrpavaju školsku djecu podatcima kradući im tako vrijeme i radost igre, a istovremeno se odraslim poslovnim ljudima igra nudi kao sjajan način učenja, stjecanja i generičkih i stručnih kompetencija te oslobađanja od stresa.

Zamislite učenje koje je samomotivirajuće, pri kojem učenici upadaju u „flow“: toliko se emocionalno i iskustveno unesu u proces rješavanja problema i brušenja svojih vještina da zaborave na vrijeme i svijet oko sebe; učenje koje ne samo da je intenzivno, nego je zabavno, ispunjavajuće, čista unutarnja radost… Kakvo je to učenje? To nije neka nova pedagoška izmišljotina – ne, to je dobra, stara metoda učenja koja se zove – IGRA.

Svi iz osobnoga iskustva znamo da je uživljavanje ključna sastavnica igre, ali često zaboravljamo da je uživljavanje istovremeno i ključna sastavnica inteligencije učenja. Učenje je, naime, baš poput igre, najbolje kad je učenik emocionalno i socijalno aktivan, kad sudjeluje… a ne kad samo promatra.

Posljednih su nekoliko godina zaljubljenici u oživljenu povijest obogatili turističku ponudu naših gradova svojim renesansnim sajmovima, viteškim turnirima i bitkama. Riječ je o skupinama odraslih ljudi koji se u slobodno vrijeme doista igraju i zabavljaju ufurani u davno prošla vremena, ali njihova je igra puno više od igranja: oni strastveno izučavaju tehnologiju izrade odjeće, alata i oružja iz vremena kojim se bave, ovladavaju starim zanatima kako bi si sve to sami mogli izraditi. Da bi igra bila što autentičnija, detaljno proučavaju vještine, običaje, zakone, stare dokumente, povijesne događaje i osobe… Uče – da bi se mogli igrati i uče igrajući se.

 

 

 

 

 

 

 

 

Deniver Vukelić je urednik povijesti u Školskoj knjizi. Strastveni je zaljubljenik u oživljenu povijest i vitez je Reda Čuvara grada Zagreba. Svojim predavanjima i radionicama o oživljenoj povijesti nadahnjuje učitelje da pomognu učenicima iskustveno osjetiti povijest, učiti o povijesti izvlačeći je iz udžbenika u stvarni život, igrajući je.

LARP (Live Action Role Play) je igra oživljene imaginacije: zadana je okvirna priča, okvirni scenarij, zaplet, likovi… i set pravila. Igra se obično vani: na poljima, u šumama, brdima, močvarama, u kontroliranim uvjetima. Igrači, uživljeni u ulogu koja im je dodijeljena, kreativno improviziraju slično kao što se improviziralo u Commedia dell’arte. Na taj način sami igrači stvaraju dvostruke zaplete: svojim emocijama, odabirima ponašanja i reagiranja dograđuju i mijenjaju osnovni zaplet, otvaraju nove probleme, pronalaze nova rješenja, šire i produbljuju priču. Zabavljaju se, razmišljaju, rješavaju konkretne probleme, stječu konkretna iskustva – jednom riječju: uče i kao pojedinci i kao tim, fizički sudjelujući u razvoju priče. LARP je zapravo moćan edukativni alat, ali se njime zasad služi relativno malo učitelja.

Gemifikacija je relativno nov pojam, proširen 2007. godine kad je industrija kompjutorskih igara u svijetu prvi put nadmašila industriju filma i glazbe. Ljudi uglavnom misle da je gemifikacija isto što i igra ili kompjutorska igra, a nije tako.  Pojam gemifikacija zapravo  se odnosi na primjenu mehanike i dizajna kompjutorske igre pri rješavanju realnih problema:

• dizajn igre podrazumijeva svrsishodan proces ponavljanja procedura kako bi se izbrusile konkretne vještine potrebne za napredovanje u igri, te analitičko i kreativno razmišljanje potrebno za rješavanje problema
• mehaniku igre čine aktivnosti koje pomažu u motiviranju igrača, čine igru izazovnom i zabavnom; vrlo često je riječ o bodovima, virtualnim dobrima, moćima, darovima, , razinama koje treba prijeći …

 

Gemifikacija u edukaciji – i  u dizajnu edukativnih materijala, i u dizajnu načina poučavanja – koristi  nekoliko jednostavnih tajni zajedničkih i LARPu i kompjutorskoj igri:

• Ima dobru priču, dobar scenarij.
• Igrač nije promatrač, nego aktivni sudionik koji cijelo vrijeme mora biti usredotočen kako bi mogao pravovremeno reagirati.
• Igrač mora samostalno razmišljati i donositi odluke da bi riješio stvarni problem. Međutim, mora i surađivati s drugim igračima ako problem nadrasta mogućnosti pojedinca.
• Igrač na početku nema dovoljne vještine za sve izazove pred kojima se nalazi. Zato uči na svojim neuspjesima: dobiva brzu povratnu informaciju o uspješnosti svake svoje aktivnosti. Ako je aktivnost bila neuspješna, ponavlja procedure i brusi vještine dok ne budu dovoljno dobre da bi mogao prijeći na sljedeću razinu igre.
• Tijekom igre, igrač neprestano dobiva i vanjske poticaje za svoja uspješna rješenja i to kroz sustav bodova, sitnih priznanja, nagradica. Sve to u njemu potiče osjećaj da napredovanje u igri ovisi isključivo o njemu i gradi mu osjećaj samopouzdanja: što bolje razvija potrebne vještine, više se penje napredujući u igri.

 

 

I na kraju, sjajna tema za razmišljanje:

Ako je igra igračima nezanimljiva i nepoticajna, oni odustanu. Potpuno je isto i s učenjem: ako učenik način poučavanja smatra nezanimljivim i nepoticajnim, odustaje jer nema osjećaj da napreduje. Ako učenik nema osjećaj da je to o čemu uči njemu bitno, ne sudjeluje u aktivnostima na satu, dosađuje se, ometa rad na satu i – ne uči.

Zato svim ostalim izvorima za cjeloživotno učenje nas učitelja treba pridodati još jedan izvor: kompjutorske igrice. Niste li ih dosad igrali, zamolite koje dijete da vam otkrije u što to satima bulji… igrajte s njim i otkrijte što je u tomu ono što privlači. Pa principe gemifikacije u čiju ste se motivacijsku vrijednost osobno uvjerili pokušajte kreativno iskoristiti u dizajnu svoga poučavanja. Putem koji je izazovan i zabavan prirodno se razvijaju kompetencije i sigurno se stiže do zadanih postignuća.

Kako učenike naučiti samostalno učiti

Najkorisnija vještina današnjice je vještina samostalnoga učenja. Ta vještina nije čak ni pitanje odabira, nego pitanje opstanka.

 

Prilike koje se svakodnevno mijenjaju traže čovjeka koji neprestano uči nešto novo da bi im mogao doskočiti. Činjenica je da učenici koji znaju učiti – vole učenje, a da ga oni koji nisu naučili učiti – ne vole, smatraju učenje nečim teškim i dosadnim pa prave probleme i sebi i učiteljima.

Kako učenike naučiti učiti?

Jedan od dobrih načina je da ih najprije ODUČIMO od sedam najčešćih pogrešaka lošega učenja. Koje su to pogreške, prikazano je na slici.

Što je alarmantno pogrešno u tih sedam najčešćih pogrešaka?

To što trajno ODBIJAJU učenike od učenja, demotiviraju, kvare im percepciju onaj iskonski doživljaj učenja kao radosti otkrivanja svijeta i spoznavanja sebe. Rezultiraju obeshrabrujućim porukama tipa: to je dosadno, to je teško, nisi ti za to… ODUSTANI!

Prva, dakle, stvar koju učenike treba naučiti kad ih učimo učiti jest da je riječ o vještini koju SVATKO može naučiti i u kojoj svatko može biti USPJEŠAN.

Svi poslovni i životni treneri uspjeha mašu istom zastavicom, zastavicom koja izgleda ovako:

Omjer na zastavici zovu Paretov princip.

Vilfredo PARETO bio je talijanski inženjer, ekonomist i sociolog iz 19. stoljeća. Iako se njegov omjer raspodjele prvotno odnosio na nešto specifično, danas ga teoretičari uspješnosti prihvaćaju kao univerzalno vrijedeći omjer između uloženoga napora i postignuća. U svemu čime se čovjek bavi.

Kad je riječ o učenju, to pravilo izgleda ovako:

Uložiš li 80 posto svoga truda i vremena u učenje i time ostvariš 20 posto rezultata – ne znaš učiti.

Onaj tko ZNA UČITI uložit će 20 posto vremena i napora da pokupi 80 posto onoga što treba naučiti. Paretov bi se princip u učenju mogao, dakle, sažeti savjetom: MANJE UČI, A VIŠE NAUČI, fokusiraj se na najvažnije.

I sad dolazimo do prvog koraka u učenju samostalnoga učenja: učenik mora naučiti odrediti što je bitno, a što nije. Svaki učitelj kojemu je stalo naučiti učenike samostalno učiti mora sam sebi iskreno odgovoriti na dva pitanja:

Može li moj učenik naučiti samostalno odrediti što je bitno, a što nije ako mu uvijek ja govorim što je bitno, nacrtam mu to na ploči, kažem mu što da podcrta u knjizi, upozorim ga što treba zapisati…?

Treba li moj učenik znati razlikovati bitno od nebitnog ako ga ja u usmenom i pisanom ispitivanju obasipam pitanjima o nebitnom?

Neopisivo je jednostavno učiti učenike uočavati što je bitno: prestanite im to govoriti.

Umjesto da im tumačite novo gradivo, neka na satu čitaju ulomak po ulomak iz udžbenika.

Ulomak je jedna ili više rečenica koje na okupu drži neka zajednička misao. Neka je otkriju.

Nakon svakog ulomka pitajte ih što je tu bitno, neka sažmu, kažu to svojim riječima. Ako sami nisu ulovili smisao i ono što je bitno – tad ste vi na redu da im to objasnite.

Ne PRIJE toga.

Drugi sjajan način da svoje učenike naučite otkrivati bitno jest – okrenuta učionica. Zadajte im da kod kuće prouče novu lekciju i izvuku bilješke, naprave šalabahter, priprema jednominutno predavanje… Kad na sljedećem satu čujete što su i kako su shvatili, onda se umiješajte nužnim objašnjenjima, primjerima, sintezama…

Ima jedna stara poslovica koja kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama.

Sve što ja uradim umjesto svoga učenika (ili svoga djeteta) – ono NE MORA. A ako ne mora, ni neće.

Moć formativne povratne informacije

Svi znamo kakvu je budalu car iz Andersenove bajke o carevom novom ruhu pravio od samoga sebe samo zato što su jedni šutjeli, drugi laskali, a treći mu lagali.

Priča o carevom novom ruhu zapravo je priča o tome kako je lako zalutati ako nemamo čvrstih uporišnih točaka za orijentaciju. Moralo se na kraju pojaviti iskreno dijete da car napokon shvati da je gol. Carevo novo ruho priča je o nevjerojatnoj moći povratnih informacija.

 

Nitko od nas nije otok. Komunikacija je mreža mostova koje gradimo jedni prema drugima da bismo mogli živjeti zajedno, a povratna je informacija najvažniji dio te mreže. Njome pratimo odjek onoga što govorimo i što jesmo svom sugovorniku. Pomaže nam da sebe doživimo iz drugoga kuta, drugim svjetlom osvijetlimo svoju subjektivnost, drugim očima promotrimo svoje zaključke i interpretacije, preispitamo ih, potvrdimo njihovu valjanost ili ih – ako se pokaže da je naša percepcija iskrivljena – korigiramo. Povratna je informacija preduvjet svake uspješne komunikacije, ali i svakog uspješnog učenja.

Francuski je filozof i pisac Jean Paul Sartre napisao 1944. jednočinku Iza zatvorenih vratao troje ljudi koji su se odjednom našli u paklu. Pakao koji je u Sartre u toj drami oslikao nije pakao demona leda, vatre i fizičkih muka, nego pakao koji su stvorili ljudi svojom lošom komunikacijom: vrijeđanjima, neslušanjem, neuvažavanjem, uskraćenim priznanjem…

Pakao je situacija u kojoj svi osjećaju jednako očajničku potrebu da ih drugi prihvate, ali nitko nije spreman prvi pružiti ruku.

Jeste li ikad razmišljali o tome da je uskraćivanje povratne informacije oblik zlostavljanja?

Zamislite sebe pred liječnikom dok čita vaš laboratorijski nalaz koji mu je upravo stigao, a čijih ste se rezultata danima bojali. Gledate ga, panično tragate za odgovorima na njegovu licu, a on pročita, cijelo vrijeme šuti, ni ne pogleda vas, nego samo napiše recept i prozove sljedećeg pacijenta.

……………..  o O o  ……………..

Tako se otprilike osjeća učitelj dok nešto tumači, a učenici ne slušaju, ignoriraju, vrte svoje filmove.

Tako se otprilike osjeća i učenik koji odgovara, a učitelj mu ni riječima, ni izrazom lica ne odaje što misli o njegovim odgovorima, samo mu na kraju upiše ocjenu i prozove sljedećeg učenika.

……………..  o O o  ……………..

Časopis EL [Educational Leadership]  posvetio je 2012. godine cijeli rujanski broj važnosti povratne informacije u obrazovanju. Povratnu informaciju u širem smislu definira kao sve vrste komentara nakon nekog čina, od pohvale i savjeta do ocjene. Međutim, pravo značenje povratne informacije u obrazovanju sužava samo na one informacije koje učeniku pomažu u ostvarenju željenih postignuća. Sužava ih, dakle, na formativne informacije i brojnim primjerima dokazuje da je uz takve povratne informacije uspješnost i u usmenim i u pisanim odgovorima učenika u prosjeku porasla više od 50 posto.

Formativne povratne informacije nisu općenite poput: odlično, dobro si to naučio, lijepo si to napravio, stvarno si se potrudio…, nego su uvijek:

1. usmjerene na cilj zadatka: Zadatak je bio napisati duhovitu recenziju. Pokaži koncept svoje recenzije prijateljima i pitaj ih je li im duhovito. Nakon toga razmisli što bi se moglo promijeniti ili dodati da bude bolje i zanimljivije.
2. konkretne: Provjeri redoslijed; primijeni pravilo o pisanju velikim početnim slovima u pisanju složenih imena država; provjeri jesu li sve godine točno napisane…
3. prijateljski intonirane, asertivne i jasne: Zbunjuju me dijalozi u ovom odlomku. Preradi ga da bude jasnije.
4. pravodobne: U fazi učenja formativna povratna informacija učeniku je potrebnaodmah, a ne tek kad na ispitu uočimo da učenik nije razumio. Učitelj ne mora imati vremena provjeravati svaku vježbu svojih učenika dok uče novo gradivo: povratnu informaciju učenik može dobiti i od učenika s kojim sjedi. Zato je važno usmjeravati učenike na suradničko učenje i naučiti ih da pomažu jedni drugima kvalitetnim povratnim informacijama.
5. dosljedna: Kriteriji za praćenje postignuća moraju biti jasni i ne smiju se mijenjati ovisno o situaciji ili raspoloženju.

NAVIKAVAJTE SVOJE UČENIKE DA DAJU I PRIMAJU POVRATNU INFORMACIJU.

Sjetite se da se najbolje pamte podatci koje čujemo na početku i na kraju nekog bloka informacija.Zato svakih nekoliko minuta prekinite predavanje pitanjem: Što vam je ostalo nejasno? Na koje pitanje niste dobili odgovor? Da čujemo neki zgodan primjer za ovo što smo rekli! Kako bi se to moglo jednostavnije protumačiti?

Ne zaboravite na kraju sata postaviti pitanje: Jeste li zadovoljni današnjim satom? I dobro, dobro poslušajte odgovor. Učenike također naučite da povratnu informaciju nikad ne daju i ne doživljavaju kao kritiku, nego kao način da vide ono što sami iz svoga kuta ne mogu vidjeti, da lakše uče i brže napreduju.

Dizajn poučavanja po CAR modelu

CAR (Classroom Action Research) je jedan od modela kojima proaktivni učitelj personalizira poučavanje u svom razredu. Počinje time što promatra i istražuje način na koji razmišljaju i uče njegovi učenici kako bi otkrio razinu na kojoj se pojavljuju problemi u njihovim tehnikama shvaćanja i učenja. Zatim promišlja i traži najdjelotvorniji način dizajniranja sata i odabira učeničkih aktivnosti  kojima bi otklonio probleme koje imaju i na najdjelotvorniji način doveo učenike baš tog konkretnog razreda do željenih postignuća.  Standardni plan akcije ima pet koraka:

CAR model zaopravo je neprekidna spirala učenja iz iskustva, propitkivanja,  samovrednovanja i usavršavanja. Jednako je korisna i učitelju koji želi aktivno razvijati dizajn svoga poučavanja prema potrebama učenika, ali i učenicima koji žele naučiti učiti.

Ono što je zapravo zanimljivo u CAR modelu je metoda analize problema koje učenici imaju pri razumijevanju i učenju.  Ona se temelji na SOLO taksonomiji o kojoj se u nas nije puno pisalo. SOLO (Structure of Observed Learning Outcomes) taksonomija osmišljena je 1982. godine, a Biggs i Tang su je revidirali i opisali 2007. Riječ je o razinama složenosti ishoda do kojih su učenici stigli. SOLO taksonomija nabraja pet razina:

Evo i malo opširnijega opisa postignuća na pojedinim razinama SOLO taksonomije:

SOLO taksonomija nije samo alat za dijagnostiku pri dizajniranju poučavanja po CAR modelu. Ona je ujedno i sjajan alat za opisno ocjenjivanje jer je konkretna i lako dokaziva iz analize učeničkih odgovora. Sjajna je i kao formativni alat kojim se jednostavno može provjeravati i pratiti kad učenik počinje prerastati trenutnu i  dohvaćati  sljedeću razinu.  Podsjeća na Bloomovu taksonomiju kognitivnih vještina, ali je preciznija i praktičnija kad je riječ o postignućima.