Opasno je čitati filozofe

IZNIMNO JE OPASNO ČITATI DOBRE KNJIGE. Pogotovo filozofske. Na primjer, ovih sam dana progutala knjigu KRAJ ČAROLIJE genijalnog američkog filozofa Daniella Denetta, a kad sam nakon toga pogledala novinske vijesti, stalno mi se vrtjela u glavi sumnja da su sličnim parazitom zaraženi naši političari, politikanti, celebrity… a mediji se svojski trude zaraziti i sve ostale… Denettova knjiga počinje ovako:
“Promatrate mrava na livadi kako se revno penje uz vlat trave, sve više i više dok ne padne, a zatim se iznova penje, kao što je Sizif valjao svoj kamen, neprestano pokušavajući doći do vrha. Zašto mrav to čini?
Kakvu korist traži za sebe u toj napornoj i nelogičnoj aktivnosti? Ispada da je to pogrešno pitanje. Mrav od toga nema nikakve biološke koristi. On ne pokušava postići bolji pregled nad teritorijem niti traži hranu, niti se, na primjer, šepiri pred potencijalnim partnerom. Njegovim mozgom upravlja sićušni parazit po imenu jetreni metilj (Dicrocelium dendriticum), koji treba dospjeti u želudac ovce ili krave kako bi dovršio svoj reproduktivni ciklus. Taj sićušni moždani crv tjera mrava na mjesto koje će koristiti njegovu potomstvu, a ne onomu mrava. To nije izolirana pojava. Slični
manipulativni paraziti inficiraju ribe, miševe i druge vrste. Zbog tih se autostopera njihovi domaćini ponašaju nelogično pa čak i samoubilački, čineći sve u korist gosta, a ne domaćina.”

Pet dana zarobljena u zametenoj knjižnici

Moj dragi mladi prijatelj Kristian Benić iz Gradske knjižnice u Rijeci zamolio me da za njihov časopis  http://gkr.hr/Magazin odgovorim na pitanje što bih čitala kad bi me snijeg na pet dana zarobio u knjižnici… bez signala za mobitel i bez interneta. Fenomenalan zadatak. Pet dana sam razmišljala i odabirala, mislim da sam se pripremila za knjižnicu u snijegu:

1. dan

Prvo bih otišla na dječji odjel zbog 39 tragova multimedijskog projekta koji me neodoljivo i nostalgično podsjeća na Carmen Sandiego, jednu od prvih video igrica u koju smo redom bili zaljubljeni prije gotovo trideset godina i uz koju smo (unatoč prejadnoj – onovremenoj – grafici) usput nevjerojatno puno naučili.

39 TRAGOVA  

Serija romana dizajniranih prema svim pravilima literarnoga blockbustera za klince od 8 do 12 godina s namjerom da izazovu senzaciju veću od one koju je svojevremeno izazvao Harry Potter.  Riječ je o 10 romana čiju je fabularnu okosnicu sa svim ključnim događanjima osmislio Rick Riordan.  Nakon čitanja bakina testamenta, dvoje klinaca, Amy i Dan Cahill slijede po cijelom svijetu ostavljene tragove koje će ih voditi u otkrivanju njihovih obiteljskih moći.  Riordan je sam  napisao prvi roman, a za ostale romane odabrao je druge autore, redom pisce uspješnica.

Multimedijski je komplet osmišljen za čitanje, igranje online igrica i skupljanje igraćih karata.  Pokušala bih pročitati Labirint kostiju, jer je to uvodni roman, pa ako preživim, onda bih pročitala i ostalih šest dosad prevedenih na hrvatski.

2.dan

Na odjelu za odrasle potražila bih prvo Svećenicu Mjeseca Milene Benini. Nije da ludujem za fantasy, ali pratila sam Milenin blog na kojem je  roman i nastajao i oduševila me svojom ludičnošću. Znam da je u njezinom romanu uspješno izbjegnuto sve što me odbija od fantasyja, a da je priča ispredena na divni, intuitivni, pametni, kreativni, ženski način.   

3. dan

Moj treći izbor bio bi John Madox Roberts i SPQR, njegova serija krimića iz Staroga Rima. Pročitala bih  prvo Saturnalije, a onda ako me zarobi, čitala bih i Kraljev gambit, Oskvrnuće, Hram muza, Katalininu urotu i Nitko ne voli centurione. Rijetko čitam povijesnu fikciju, ali volim Stari Rim pa bih se upustila u avanturu čitanja SPQR-a.

4. dan

Triler Pravila opreza Koethi Zan odabrala bih unatoč tomu što pomalo zazirem od debitantskih romana.  Roman počinje ovako:

U PRVIH TRIDESET DVA MJESECA I JEDANAEST DANA ZATOČENIŠTVA u podrumu nas je bilo četiri. A onda smo, posve iznenada i bez upozorenja, ostale samo tri. I premda četvrta osoba već nekoliko mjeseci nije rekla ni riječi, u podrumu je postalo vrlo tiho nakon što je otišla. Još dugo nakon toga sjedile smo šutke u mraku, pitajući se koja će od nas sljedeća završiti u kutiji.

Nisam, nakon prvog odlomka pomislila na Natashu Kampusch (čiju autobiografiju ne bih čitala), nego na jednog drugog Austrijanca , Viktora Frankla i njegovu knjigu Zašto se niste ubili. Naprosto volim knjige onih koji su prešišali granice mogućeg,  izdržali, ojačali i pobijedili…  i volim to što me podignu kad malo zagazim u sivilo i d-mol…

Još jedna knjiga na koju sam pomislila nakon čitanja prvoga ulomka Pravila opreza je Soba Emme Donoghue. To je jedna od onih sjajnih knjiga koje se čitaju samo jedamput, ali ostave nezaboravni  trag i neke dijelove nas ostave trajno  osvijetljenima. Na žalost, Sobu sam već pročitala pa je ne bih čitala ponovno.

 

5. dan

Refren uz koji sam odrastala bio je: Cijele dane samo čitaš, ostavi već  jednom te knjige i radi nešto! Taj refren katkad ponovno zasvira u meni. Zato znam da bi me peti dan u knjižnici uhvatilo neizdrživo grizodušje i morala bih posegnuti za knjigama vezanim uz posao. Već dugo se brusim osloboditi stol drugih knjiga i kombinirati:

• Schopenhauerovu Erističku dijalektiku
• Orwellovu Životinjsku farmu i 1984.
• Branburyjev Farenheit 451
• Sve što pronađem od Chomskoga
• polugodišnje ili kvartalne uveze dnevnih novina i časopisa u predizborno vrijeme

… pa naoružana svim tim sjesti i sastaviti jednostavan survival priručnik pod naslovom Kako ne biti namagarčena ovca. Zamolila bih Darka Macana da ga ilustrira. Na kraju bih odabrala izdavača koji bi mi garantirao da će priručnik prodavati u dućanima mješovitom robom, robnim centrima, kioscima (a ako baš mora, može i u knjižarama) i to po cijeni od  1 kune.  Ja bih se, dakako, odrekla honorara.

Čitaj!

Ima ljudi koji se nasanjkaju u životu samo zato što nisu razmišljali dok su čitali lektiru… 🙂

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Susrela se tako jutros njih dvojica u mojim mislima… u majušnom dijalogu… Tako su različiti, a tako slični… tako beskrajno daleki od plitkoće kojom nas se iz dana u dan vrijeđa…

ČETIRI RAZLOGA ZA ČITANJE

Mjesec hrvatske knjige je tradicionalna kulturna manifestacija posvećena hrvatskoj književnosti: promiče hrvatsku knjigu i potiče čitanje. Taje od 15. listopada do 15. studenog. Škole i knjižnice me u ovo vrijeme godine svaki dan zovu da negdje za učenike održim okrugli stol, predavanje ili radionicu o tome zašto je čitanje fora… Sve ih muči isti problem: djeca sve manje čitaju. Ljudi sve manje čitaju. Zašto?

Kažu ljudi da riba uvijek smrdi od glave. Obrazovni je sustav jedan od većih krivaca što nove generacije ne razvijaju ljubav prema čitanju. Bombardirani informacijama sa svih strana i iz svih vrsta atraktivnih medija, čitanje djeca danas ionako doživljavaju kao nešto izrazito statično i dosadno, a onda ih još tradicionalni sustav metodike književnosti u školi dotuče. Čast iznimnim učiteljima hrvatskoga jezika koji rade lavovski posao i zaljubljuju djecu u čitanje unatoč programskim i metodičkim arhaizmima kojima se moraju ravnati.

Riječ je, naime, o tome da je metodika književnosti pisana za STUDENTE književnosti (što je logično, jer su je pisali sveučilišni profesori metodike književnosti), a nije pisana za male buduće strastvene čitatelje, a pogotovu ne za mlade čitatelje digitalne generacije. Premisa od koje polazi tradicionalna metodika je: naučiti učenike razumjeti i interpretirati književno djelo. Logička je pogreška u tome što pretpostavlja da će onaj tko umije razumjeti i interpretirati književno djelo istovremeno i zavoljeti čitanje. Možda se neki učenici (zahvaljujući onim iznimnim i dragocjenim učiteljima) i zaljube, ali u većini će djece takvo čitanje stvoriti trajan otpor prema čitanju. Neće ih zaljubiti i uvijek će im ostati asocijativno povezano s mučnim pisanjem lektire prema zadanome obrascu. Zaljubljivanje nekoga u čitanje sasvim je drukčija priča.  Zaljubljivanje u čitanje počinje od toga da je čitanje intiman čin i da je čitanje osobni odabir, da su razlozi za čitanje unutarnji, naši, a ne izvana nametnuti.

ZAŠTO, ZAPRAVO, ČITAMO?

1. Čitamo da bismo OTKRILI priču.  Ljudi su bića priča. Otkako smo prije 25 000 godina progovorili, neprestano jedni drugima pričamo priče. U svemu što primamo svojim osjetilima prepoznajemo i otkrivamo priče: čujemo ih, vidimo, njušimo, dodirujemo, otkrivamo ih u okusima, pokretima… Književna djela čitamo zbog priče u njima (a ne zbog lova na pjesničke slike i stilska izražajna sredstva, ni zbog karakterizacije likova…).
2. Čitamo da bismo SE UŽIVJELI u priču i ušli u njezin svijet. Priča nas zove da doživimo avanturu: putujući pričom putujemo sobom i svojim iskustvom, istražujemo svijet koji je pisac za nas stvorio, pa – da bismo razumjeli taj svijet u koji smo dovedeni – uspoređujemo  sa svjetovima koje nosimo u sebi i stvarnim svijetom u kojem živimo. Usputno, nehotično pritom iz priče učimo zapravo razmišljati o sebi i svemu što nas okružuje. Priča nam pomaže da osvijestimo i oblikujemo svoje misli i svoja iskustva i jasno ih izrazimo.
3. Čitamo da bismo RAZGOVARALI O priči: izrazili što smo u njoj našli, poslušali što su u njoj pronašli drugi, razmislili i otkrili je iz kuta koji nam je bio ostao skriven. Čitajući knjigu ulazimo u svijet njezina autora te u šarene i raznolike svjetove njezinih likova. Razgovarajući o knjizi ulazimo u svjetove drugih čitatelja, učimo gledati njihovim očima, doživljavati njihovim iskustvom i njihovim srcem, učimo procjenjivati… Da bi nam to uspjelo moramo ovladati nekim zajedničkim osnovnim alatima potrebnima za komuniciranje o književnom djelu: alatima pjesničke radionice. Ti nam alati pomažu da otkrijemo pomoću čega je pisac priču učinio neodoljivom i vrijednom čitanja. Istovremeno, poznavajući i koristeći te alate, lakše razumijemo druge kad pričaju o svom doživljaju priče i lakše s njima razgovaramo i odlučujemo koja je knjiga dobra i vrijedna čitanja, a koja nije.
4. Napokon, čitamo zato što od priča rastemo. One dotiču i njeguju naše dobre emocije, obogaćuju naše misli, naša iskustva i sposobnost izražavanja. Priče su, kao što je to jednom napisao Kafka, sjekire kojima razbijamo ledena mora u nama. One nas potiču da i sami pričamo, izrazimo sebe,  sanjamo i maštamo, smišljamo kreativna rješenja za probleme na koje nailazimo, gradimo svoje nove svjetove.

Eto, dugačak je post, ali razgrće zabludu o tome zašto zapravo čitamo. I to je razgrće iz kuta strastvenog zaljubljenika u čitanje s više od pola stoljeća dugim i raskošno bogatim iskustvom uživanja u čitanju… 🙂

O čitanju uči od knjigoljupca

Aristotel je otac čarobne formule uspješnoga uvjeravanja. Ta formula ima tri sastavnice ethos (vjerodostojnost osobe koja govori), patos (emocije) i logos (sadržaja poruke). Darko Macan je uvjerljiv u svim trima sastavnicama i zato ga je mudro poslušati.

Ako djecu želimo navesti da zavole čitanje

Roberta Frosta uglavnom znamo po njegovoj pjesmi o dva puta… ili o putu kojim se rjeđe ide. Mene je zauvijek dobio rečenicom koju citiram na posteriću. Naime, čim sam naučila čitati, već su me živcirali i vrijeđali  didaktizirani tekstovi koji su glumili književnost. Još u vrtiću sam nejasno osjećala da nešto nije u redu s pričama koje me silom, kao da sam maloumna, žele usmjeravati u neki način razmišljanja, odgajati, poučavati, koje mi objašnjavaju nešto što mi je i bez njih jasno, koje nisu prava priča, nego obična pouka zamaskirana u priglupu priču…  Nije pretjerano mudro vrijeđati lošom pričom nečiju pamet i onda očekivati da taj netko zavoli čitanje. 

Način na koji se u školama radi lektira i vode satovi književnosti ne pridonosi razvijanju ljubavi prema čitanju. Djeca još uvijek čitaju samo zahvaljujući onim nadahnutim učiteljima koji rade DRUKČIJE.  Nečitači se stvaraju na satovima književnosti, zbog onih učitelja koji toliko zlostavljaju djecu seciranjem teksta, poukama i moraliziranjem da im prisjedne ono što su pročitali. Sat književnosti morao bi biti sat na kojem učitelj – šuti… a učenici NE POKUŠAVAJU POGODITI TOČAN ODGOVOR, nego jedan drugom pričaju što su otkrili u tekstu koji su čitali, o čemu su razmišljali, što ih je nerviralo, što oduševilo, što će iz te knjige ponijeti sa sobom u život, na koji ih je način knjiga promijenila… ili ih nije ni dotaknula. Moraju čuti i učenike koji su u čitanju otkrili radostan užitak i one koji u tekstu nisu ništa pronašli… da bi mogli znati gdje su oni sami i u kojem pravcu žele nastaviti. 

Avantura čitanja

Nema knjige koju ne treba početi čitati. Isto tako, nema knjige koju treba nastaviti čitati ako nam je nakon prvih pet-šest stranica ubitačno dosadna, nerazumljiva, glupa… Ima previše dobih knjiga koje čekaju da ih otkrijemo da bismo vrijeme gubili na one za koje nismo spremni ili koje nisu za nas.

Čitanje spaja dvije najljepše stvari na svijetu: samoću i društvo dobrog sugovornika. Stripovi? Trivijalna književnost? Romani puni stereotipa? Da, da, da, zašto ne? Nemoguće je razviti kritičnost ako ne osjetiš razliku između lošeg i dobrog… Kad se zasitiš prelaganih sadržaja, posegeš za složenijima i uživaš u njima. Predoziraš se filozofijom ili stručnim tekstovima, pa prijeđeš na nešto kontemplativno… s faktografije na fikciju… pa malo poezije… svako raspoloženje traži drukčiju knjigu… Kad raspoloženje i knjiga kliknu jedno na drugo, čitanje postaje avantura.

Ljudima koji ne čitaju nedostaje i mašte, i asocijacija, i znanja, i duha… Ne razumiju duhovitosti, na neki uvrnut način si prevedu i deformiraju sve što im kažeš. I dosadni su… i ne znaju o čemu bi razgovarali, pa gnjave šupljim razgovorima.

Prava knjiga u pravom trenutku sjajan je splav za izbjegavanje životnih plićaka i brzaka i krivih ljudi i krivih trenutaka… S njom je uzbudljivo kao na raftingu. 🙂

Devet razloga za čitanje

Devet dobrih razloga za čitanje: