Ne postoji najbolji način poučavanja.
S poučavanjem je kao i s komunikacijom: osoba koja upravlja komunikacijom je JA, ali osoba od koje ovisi hoće li komunikacija biti uspješna je TI. Uzalud je, naime, što i kako JA govorim, ako govorim tako da TI ne želiš slušati.
Uspješno je poučavanje, dakle, samo ono koje učeniku omogućuje da ostvari najbolje ishode. Katkad se to postiže stilom poučavanja kojem je učitelj u glavnoj ulozi, a katkad stilom u kojem je u glavnoj ulozi učenik.
„Čula sam za srednju školu u Chicagu gdje su učenici morali položiti stanoviti broj predmeta da bi završili školovanje, a ukoliko nisu položili neki od predmeta, dobili bi ocjenu “Ne još”. I pomislila sam kako je to fantastično, jer ako dobiješ neprolaznu ocjenu, misliš si “Ja sam nitko i ništa.” Ali ako dobiješ ocjenu “Ne još” shvaćaš da se nalaziš na krivulji učenja. To ti daje put u budućnost.“ – Carol Dweck u svom sjajnom TED govoru o snazi vjerovanja da možeš napredovati.
Samopouzdanje gradimo na temelju slike koju imamo o sebi. Tu sliku počinjemo stvarati u djetinsjstvu osluškujući što drugi misle o nama i skupljajući njihove reakcije. Grubosti ljudi do kojih nam je stalo, njihove ružne riječi i postupci ostavljaju ožiljke i katkad posve unakaze našu sliku o sebi. Okamenimo tu sliku i počnemo vjerovati da je istinita pa neprestano u svemu što činimo nalazimo dokaze da je tomu baš tako. I to je početak svih problema… Ali kad se jednom iskorači iz zone udobnosti, počinje čarolija učenja. O tome govori najbolji sedmominutni video o toj temi koji ste ikad vidjeli.
Carol Dweck je psihologinja sa Stanford University. U svom bestselleru Mindset: The New Psychology of Success govori o dvama temeljnim uvjerenjima koja nosimo o sebi i koja određuju našu osobnost. Jedno naziva fiksnim stanjem uma, a drugo umom otvorenim za rast. Prvo je um zarobljen u zoni udobnosti, u prošlosti, navikama, okamenjenoj slici sebe, a drugo um koji se oslobodio i uputio u avanturu učenja, istraživanja, razvoja, uspjeha… Svatko se uz pravilnu motivaciju ili obrazovanje može potruditi pa rasti i mijenjati se. Dakako, Carol Dweck ne tvrdi da svatko može postati Einstein ili Beethoven, ona samo kaže da nemamo pojma kakve sve potencijale ljudi nose u sebi i da je nemoguće predvidjeti što tko može postići uloži li u to godine strasti, truda i učenja.
Ljudi FIKSNOGA UMA radije ostaju na poznatom, opiru se učenju i panično se boje se pogrešaka i neuspjeha. U eksperimentima s predškolskom i školskom djecom pokazalo se da fiksni um ima jedan nevjerojatno otrovan nusprodukt: nepoštenje. Čak 40% djece fiksnoga uma lagalo je o svome uspjehu, uljepšavalo ga i uvećavalo… jer im je stalo da ih drugi smatraju pametnima i sposobnima. Takvoj djeci stalo je samo do ocjena, ocjene su za njih potvrde da su uspješni… Kad im se vrate ispravljeni testovi, uopće ih ne zanima ih u čemu su pogriješili, zanima ih samo mogu li uloviti koji krivo obračunati bod zahvaljujući kojemu bi im se povisila ocjena.
Najvažnija je odlika uma otvorenoga za rast vjerovanje da se sve, od inteligencije i kreativnosti do ljubavi i ljudskih odnosa… može razvijati. Zato ljude s takvim stanjem uma neuspjeh ne može obeshrabriti: znaju da je svaki neuspjeh samo privremen, da će ga prevladati dodatnim trudom, učenjem i stjecanjem vještina koje trenutno još nemaju. Za njih je učenje izazov, unutarnjom motivacijom vođena potreba da rastu i postaju sve bolji. Nijedno od djece uma otvorenoga za rast u eksperimentima Carol Dweck i njezinih suradnika nije imalo potrebu za skrivanjem pogrešaka, umjesto toga imali su potrebu za – još učenja.
Sve se, dakle, svodi na to da je naš način razmišljanja interpretativni proces. Ono smo što mislimo da jesmo, onako je kako mislimo da jest. Neopisivo važna polazišna spoznaja za svakog učitelja. Učitelji, naime, imaju ključ kojim motiviranjem i poticanjem svojih učenika mogu otključati njihov um, otvoriti ga za rast… pazeći da ne slome nježnu, staklenu nogu njihova samopouzdanja.
Najbrži i najsigurniji put uspješnoga komuniciranja vodi kroz sugovornikovo srce, kroz njegove emocije. Dotaknem li ga riječima, zainteresiram li ga za temu, pokrenem li njegovu unutrašnju motivaciju… znatiželju, glad da o toj zanimljivoj temi više sazna, slušat će me ne zato što ga ja na to prisiljavam, nego zato što to sam želi.
Kako dotaknuti sugovornika riječima? Evo četiri jednostavna savjeta:
Ukratko, dobar govornik nije onaj tko lijepo govori, nego onaj tko zna komu govori pa govori tako da ga njegov sugovornik rado sluša, pamti njegove poruke, primjenjuje ono što je čuo i riječi pretvara u djela.
Aristotel je napisao: Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravom trenutku, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako.Ponašanje je posljedica nekog našeg dobrog ili lošeg odabira. Iza svakog je ponašanja, naime, skrivena neka priča, emocija koja nas katkad gura naprijed, katkad unazad, a katkad nas vrti u krug. Prilično je besmisleno pokušavati promijeniti nečije ponašanje a zanemariti emociju iz koje je izraslo.
Način na koji se učenici u razredu ponašaju posljedica je i njihovih osobnih priča i ozračja u razredu. Na njihove osobne priče možda i ne možemo naročito utjecati, ali na ozračje u razredu svakako možemo. Dovoljno se, za početak, upitati nije li možda ponašanje naših učenika rezultat – POTISNUTA BIJESA. Mnoštvo je sastojaka od kojih se mijesi bijes: prezasićeni su informacijama, neaktivni, umorni su, dosadno im je, razočarani su, uplašeni, iznervirani, povrijeđeni, gladni, osjećaju se zlostavljano, neshvaćeno, nevoljeno, nemoćno, besperspektivno… prisiljeni su sjediti u razredu, a vani polako oproljećuje…LJUTI su.
Psiholog Howard Kasinove, autor genijalne knjige Anger Management for Everyone , kaže da je LJUTNJA emocija, normalna, zdrava, samoobrambena emocija koja se obično razvija kao odgovor na ponižavajuća, prijeteća, nemarna ponašanja druge osobe, na njezin nedostatak poštovanja. Međutim, kad ljutnja izmakne kontroli, pretvara se u BIJESi postaje destruktivna i/ili agresivna. Problem s bijesom ne nastaje samo kad ga više ne možemo kontrolirati, još razorniji može biti kad ga – potiskujemo.
Svatko se mora naučiti sam nositi sa svojom ljutnjom i bijesom, naučiti ne potiskivati, nego iskazati – ali tako da se ne povrijedi druge.
Prva je lekcija u tom učenju – osvješćivanje emocije. 2014. godine Pixar je snimio edukativni 3D animirani film Inside Out, sjajnu priču o emocijama i o tome da ne znamo li upravljamo njima, one upravljaju nama. Cijeli film s titlovima na hrvatskome jeziku možete pogledati OVDJE.
Lekciju o bijesu možda bi najbolje učenicima bilo otvoriti legendarnim bjesovima bivšeg američkog profesinalnog tenisača Johna McEnroea. Pogledajte!
McEnroe je sjajan primjer iracionalnih ponašanja koja nastaju kad osoba ne zna kontrolirati svoj bijes. Pustite učenicima da sami uoče, opišu i zaključe kako izgleda i kako se ponaša osoba zaražena bijesom te kakve posljedice ima takvo ponašanje.
Sljedeći praktični korak u ovladavanju vještine upravljanja ljutnjom i bijesom ponudio je 2009. godine američki National Institutes of Health. Riječ je o jednostavnome alatu koji se može svesti na pet pitanja kojima naknadno racionaliziramo: učimo osvješćivati i promatrati fiziološke signale svoje narastajuće ljutnje, prisjetiti se onoga što ju je izazvalo i potaknulo, načina na koji smo reagirali, posljedicama tih reakcija i poukama koje smo iz toga izvukli. Evo tih pet pitanja:
Upravljanje ljutnjom i bijesom dio je naše emocionalne inteligencije. A emocionalna inteligencija, kako to lijepo reče Daniel Goleman – nije urođena vještina. Mora se naučiti, isto kao i vožnja biciklom. Ali problem je u tome što učenje vještina nije čin, nego proces… Nije dovoljno samo jednom reći, potrebno je uvježbavati iskazivanje emocija i upravljanje ljutnjom sve dok ne postane – navika.
Jedna više od dvije i pol tisuće godina stara kineska knjiga još je i danas na popisu obvezne literature svih ozbiljnih vojnih učilišta, ali čitaju je i svi ostali koji žele upravljati svojim bitkama i dobiti ih ne vodeći ratove: poslovni ljudi i menadžeri, krirurzi, kuhari, sponzoruše, roditelji problematičnih klinaca … i dakako – učitelji. Riječ je o Sun Tzuovoj knjizi Umijeće ratovanja.
Temeljna poruka iz te knjige je ova:
Nije vrhunac umijeća zabilježiti stotinu pobjeda iz stotine bitaka. Vrhunac umijeća je svladati neprijatelja bez borbe.
Tri najvažnija područja pobjedničkih taktika i strategija u toj genijalnoj knjizi odnose se na proaktivnost, emocionalnu inteligenciju i kontekst (uvjete).
PROAKTIVNOST:
Proaktivnost je konstruktivni način razmišljanja kojim unaprijed planiramo rješenja za probleme koji očekujemo da će se pojaviti.
Nesretnik prikazan na ovome gifu misli da rješava problem. A ne rješava ga: njegov problem nije voda u čamcu, nego rupa u čamcu. Voda je samo posljedica. Retroaktivni ljudi cijeloga se života iscrpljuju neprestano izbacujući vodu iz čamca. Proaktivni, međutim, navrijeme pripreme zakrpe i nose ih sa sobom kad kreću na plovidbu. Evo što savjetuje Sun Tzu:
Razmislite o problemima koji se ponavljaju u razredu, obitelji… Iskreno promislite o načinu na koji se postavljate prema tim problemima: rješavate li ih doista ili samo beskonačno izbacujete vodu iz čamca?
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
Daniel Goleman je emocionalnom inteligencijom nazvao skup kompetencija koje utječu na sposobnost osobe da se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline: samosvijest i samopouzdanje, osobno donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti, upravljanje sobom, svojim osjećajima, stresom, komunikacijom, sukobom… empatija…
Evo Sung Tzuovih savjeta:
He Yanxi, jedan od starih komentatora Umijeća ratovanja dopisao je u knjizi: … U samom ratu može se ukazati potreba za stotinom promjena na svakom koraku. Kad vidimo da možemo nastupati, mi nastupamo; kad vidimo da je situacija teška, mi odstupamo. Ako netko kaže da u takvim prilikama treba čekati na vladarovu zapovijed, to je isto kao da obavještavamo vladara kako želimo ugasiti vatru. Prije nego što stigne zapovijed da tako postupimo, pepeo će biti hladan. Pobijedit će onaj tko ima sposobne generale kojima se vladar ne miješa u zanat. Zauzdati sposobnoga generala, a u isto vrijeme od njega zahtijevati da pobijedi lukavog neprijatelja, bilo bi isto kao privezati Hanova crnog psa i onda mu zapovjediti da ulovi lukave zečeve. Ima li tu kakve razlike?
Osjećate li se katkad kao žrtva učenika, njihovih roditelja, svojih nadređenih, cijeloga sustava… razmislite o tome da ponovno pročitate Golemanovu knjigu o emocionalnoj inteligenciji. Nemate li je pri ruci, imate je ovdje http://sestre-sv-kriza.hr/suncev-sjaj/images/pdf/emocionalna_inteligencija.pdf .
KONTEKST (UVJETI)
Sami odabiremo hoćemo li biti žrtve uvjeta u kojima smo se našli ili nećemo. Naime, uvijek postoje tri mogućnosti: mogu odabrati ulogu žrtve; mogu promijeniti ono što mogu promijeniti; mogu se pomiriti s onim što ne mogu.
Veli Sung Tzu:
Na osnovi svega, vidi se da ima pet uvjeta kad se pobjeda može očekivati:
Razmislite tko upravlja vašim životom: vi ili uvjeti u kojima ste se našli. Ako niste zadovoljni zaključkom do kojega ste došli, sjetite se molitve svetoga Franje Asiškoga: Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.
U knjizi Anali proljeća i jeseni Konfucije je napisao: Rat je kao i vatra: oružje će samo uništiti one koji ga ne odbace. Krenemo li u rat protiv učenika koji se neprihvatljivo ponašaju – izgubit ćemo. Naša je snaga u našoj proaktivnosti i emocionalnoj inteligenciji. Naša snaga je u kroćenju vlastitoga zmaja.
Umjeće ratovanja nije na popisu literature za redovno obrazovanje učitelja, ali je većina nas ima je na samome vrhu svojih popisa knjiga za cjeloživotno učenje. Ako vam zagusti, a knjigu nemate pri ruci, pronaći ćete je ovdje ( https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/suntzu-umijece-ratovanja.pdf ).
Ponašanje je poruka, komunikacijski čin kojim se pošiljatelj obraća primatelju. I nedisciplina u razredu je komunikacijski čin kojim učenici učitelju šalju neku poruku.
Problem s porukama je uvijek u tome što su poput novčića složene od sadržaja s jedne strane i načina na koji je sadržaj izražen s druge. Novčić uglavnom padne tako da je način izražavanja okrenut prema gore: primatelj poruke vidi samo tu stranu pa – ako smetne s uma da postoji i ona druga – ponašanje poistovjeti sa sadržajem. I tako dolazi do teških nesporazuma. Upravo o tome govore bračni savjetnici kad upozoravaju da se 95 posto brakova raspada zbog loše komunikacije: onaj koji govori zamagli ono što misli načinom na koji to izražava, onaj koji ga sluša dodatno zamagli to što čuje načinom na koji sluša – i eto ti katastrofe. U razredu je isto kao u braku.
Dan Ariely, ekonomski bihevioralni psiholog sa Sveučilišta Duke, na svom je MOOC-u o iracionalnosti ljudskih ponašanja okupio više od 135.000 studenata. Njegova je osnovna tvrdnja da su naše odluke o ponašanjima iracionalne. Ljudi su hodajuće vreće emocija koje upravljaju većinom naših odabira i odluka. Zato je uzalud kaznama utjecati na nečije ponašanje: učenik koji se problematično ponaša ZNA da se ponaša onako kako ne smije, ali to ga ne zaustavlja. Kazna samo pridonosi da svojim dotadašnjim lošim odlukama pridoda još poneku. Pravi način postizanja poželjnih ponašanja su – veli Ariely – nagrade. Naravno, to ne znači da ćemo učeniku ponuditi bombončić da se smiri, ideja je u tome da mu pomognemo osjećati se bolje. Čovjek koji se bolje osjeća, donosi bolje odluke.
Svake se godine u ovo doba na portalima za učitelje i po učiteljskim blogovima vrti jedan sjajan tekst oblikovan poput pisma “zločestog” učenika.
TO “PISMO” POČINJE OVAKO:
Rugam ti se. Teroriziram. Vrijeđam. Uništavam. Psujem. Zlostavljam. Prevrćem očima. Drsko odgovaram. Moje te ponašanje možda katkad natjeralo u plač.
Molim te, nemoj moje ponašanje shvatiti osobno. Znam da ti sad to zvuči čudno, ali ono doista nije usmjereno protiv tebe. Sjeti se one priče o čovjeku koji je imao loš dan na poslu, pa kad se vrati kući nogom šutne psa. E pa – ti si taj pas. (To je samo metafora, nisam te htio uvrijediti.)
“ZLOČESTI” UČENIK DALJE OBJAŠNJAVA:
Ti znaš što će se dogoditi uliješ li ulje i vodu u istu posudu: ulje će plivati na vodi. Vidiš, ulje su moji strahovi i bol koju osjećam, a voda je sve ono dobro u meni. Koliko god se ja povremeno trudio da se promućkam, ulje uvijek ispliva na površinu… Nemoj me poistovjećivati s mojim bijesom i prkosom: to nisam pravi ja, to su samo moje reakcije na strah i bol… Možda se bojim da ne zaslužujem ljubav svojih roditelja… Možda me strah jer me povrijedio netko koga sam volio i komu sam vjerovao… Možda mi se dogodilo nešto užasno o čemu se ni s kim ne usudim razgovarati… I možda se prema tebi ružno ponašam baš zato što osjećam da si ti osoba koja bi mi mogla pomoći. Moje je ponašanje samo vapaj kojim tražim tvoju pomoć.
“PISMO” ZAVRŠAVA MOLBOM KOJA BI SE OTPRILIKE MOGLA SAŽETI U TRI TOČKE:
■ 1. ■
Ne nasijedaj kad te pokušavam naljutiti. Ja samo ne znam pronaći bolji način da privučem tvoju pozornost i osjetim da ti je stalo do mene.
■ 2. ■
Budi strpljiv sa mnom, kreni polako: iznutra sam loman i povrijeđen, a tog se smeća na mojoj površini nakupilo toliko da se ne da ukloniti odjednom… Ne budi razočaran što trud, strpljenje i ljubav koju ulažeš u mene ne donosi trenutačne rezultate. Sve što ulažeš ostaje u meni kao sjeme… koje će niknuti jednoga dana… kad za to dođe vrijeme.
■ 3. ■
Molim te, molim te, molim te: nemoj odustati od mene.
Kad vas neki učenik izbezumi ponašanjem, duboko udahnite i sjetite se: ne čini to da bi vas učinio nesretnim, to njegove unutarnje rane vape za vašom pomoći. Sasvim mu sigurno nećete pomoći ako ga – kaznite.
Pismo možete pročitati ovdje.
Ma ne, nije problem u škarama. Problem je u uvjerenju da postoji samo jedna jedina istina. Kad se slijepo vidi samo jedna istina, obično postoji i samo jedan argument – argument sile.
Njemački informatičar Rolf Buchholz u 51. je godini stavio svoj prvi piercing. Svidio mu se novi izgled pa je nastavio s bušenjem, tetoviranjem, ugrađivanjem implantata… Na slici je obični, stari Rolf i novi Rolf nakon jedanaest godina mijenjanja svoga izgleda.
Riječima koje govorimo šaljemo poruku o onome što želimo da naš sugovornik čuje. Neverbalna je komunikacija niz signala kojima sugovorniku šaljemo poruku o tome kako se stvarno osjećamo i što uistinu mislimo. Katkad ih šaljemo svjesno kao što to čini Rolf. No uglavnom ih šaljemo nesvjesno: naše tijelo sugovorniku otkriva istinu držanjem, položajima i pokretima, približavanjem ili udaljavanjem, bojom i glasnoćom glasa, pogledom, odabirom izgleda, odjeće, boje kose, izgledom noktiju… Hrpa je signala, a tek svi oni zajedno s riječima koje izgovaramo cjelovita su poruka.
Želimo li koga uistinu razumjeti, ne smijemo zaboraviti na to da su riječi u komunikaciji samo vrh ledenoga brijega.
Winston Churchil bio je jedan od najvećih statega Drugog svjetskog rata i jedan od najboljih govornika svoga vremena. Povijest ga pamti i po duhovitom savjetu o tome kako govoriti tako da te ljudi požele slušati:
Dobar bi govor trebao biti poput ženske suknje: dovoljno dugačak da pokrije temu, a dovoljno kratak da bi bio zanimljiv.
Online portal PR Daily http://www.prdaily.com/Main/Home.aspx nedavno je (uzimajući kao primjer samo jedan od brojnih Churchillovih sjajnih govora) izdvojio 5 savjeta o tome kako na churchillovski način pokrenuti ljude, probuditi njihov zanos, odlučnost, kako ih motivirati, uliti im optimizam…
Kad smo umorni, pod stresom, preopterećeni poslovima i brigama… donosimo odluke koje nisu najmudrije na svijetu: gubimo energiju i živce ulazeći u sukobe koje bi bolje bilo izbjeći… Zapravo, kad malo razmislimo, koliko god bismo željeli da za naše probleme bude kriv netko drugi, vrlo često smo za njih ipak – sami krivi. Ne zato što smo ih uzrokovali, nego zato što smo se njima dali izazvati…
Pitanje koje je oduvijek zanimalo mudre ljude je kako izbjeći rasipanje energije na besmislene sukobe, kako doći do onoga što želimo bez ratovanja i nerviranja…
Jedna od knjižica koje se sastoje od pregršti dobrih savjeta upravo za takvo mudro pobjeđivanje bez ratovanja je nevjerojatno aktualna i svevremenska knjižica Umijeće ratovanja napisana prije dva i pol tisućljeća u jeku petstogodišnjeg kineskog građanskog rata. Knjižica razvija strategiju za pobjeđivanje PRIJE bitke i prije prolijevanja krvi.
Mudre pobjede mogu ostvariti samo oni koji su u stanju pobijediti najgoreg i naopasnijeg neprijatelja u svakoj bitci – SEBE. Ništa na svijetu nije tako teško kao što je teško pobijediti svoje ljutnje, zavisti, strahove, brzopletosti … svoje neću, ne da mi se… svoja neraspoloženja, razmišljanja i navike… Onaj tko ne umije pobijediti sebe, upravljati sobom, ne može upravljati ničim.
Stephen R. COVEY je u svojoj kultnoj knjizi Sedam navika uspješnih ljudi otišao koračić dalje. On objašnjava da između onoga što nas je izazvalo i načina na koji ćemo na to reagirati ima majušan razmak, jedna točka u kojoj svatko od nas sam mora ugraditi tipku STOP. To je točka u kojoj biramo kako ćemo reagirati na izazov. O odluci da projurimo pokraj tipke STOP ili da je pritisnemo i zaustavimo se ovise posljedice koje ćemo imati zbog svoje reakcije. Dvije su moguće odluke, dva izbora.
Dinka Juričić 