SCAMPER – kreativnost se uči

SCAMPER nije metoda poučavanja, pomislit ćete, to je metoda kreativnoga mišljenja koju su osmislili Alex Osborn i Bob Eberle kako bi poduzetnicima pomogli da razviju svoju poslovnu ideju. Upravo o tomu je riječ: metodu zamišljenu za rješavanje poduzetničkoga problema koristimo za nešto posve drugo: za poučavanje.

SCAMPER je zapravo akronim kojim se označava sustavni način postavljanja pitanja u kreativnome mišljenju.

U videu https://www.youtube.com/watch?v=G8w0rJhztJ4 je prikazana primjena metode SCAMPER na primjeru smišljanja lepeze novih proizvoda nastale od običnih bombončića.

Kako iskoristiti SCAMPER u poučavanju potičući istovremeno učenike da kreativno misle?

Zamjena X traženim brojem u jednadžbi s jednom nepoznanicom ne traži neko kreativno mišljenje nego samo poznavanje zaknitosti i  postupaka koji vode do točno određenog i jedinog mogućeg odgovora. Međutim, tražimo li od učenika da u nekom receptu postojeće sastojke zamjenjuje drugima, dobit ćemo sasvim novi recept. To se, dakako, ne mora odnositi samo na kuharske recepte, može se jedan način razmišljanja zamijeniti drugim, originalne glumčeve replike drugima, jedan oblik ponašanja  drugim, jedno stanište drugim… pa pretpostaviti što bi se u tom slučaju dogodilo te pokusom (ako je to moguće) provjeriti svoju pretpostavku.

Kombinacija nije samo omiljena tehnika postmodernizma koji miješa spojivo s prividno nespojivim… i od starih ideja i starih stvari stvara originalno rješenje. Kombinacija je i obilježje digitalnoga doba, ona je srž kompilacija, miksova i  smashupova. Sjajno je iskoristiva u poučavanju posebice kad treba komparativno razmišljati. Koje bi probleme rješavali Raskoljnjikov, Filip Latinovich i stari Glembaj kad bi se našli za istim stolom? Do kojih bi revolucionarnih novih otkrića došlo da su starogrčki astronomi živjeli istovremeno sa srednjovjekovnim arapskim i europskim astronomima?  Kako bi osmislio novu školsku zgradu i njezin okoliš kombinirajući renesansne ideje o gradu, ljepoti i funkcionalnosti sa suvremenim potrebama učenika? Koja kreativna rješenja možeš smisliti spojiš li ekološki uzgoj povrća u školskom vrtu s poduzetnošću o kojoj razgovarate na satu građanskoga odgoja?

Prilagodba je vještina kreativnoga mišljenja koju često koristimo, na primjer kad razmišljamo kako prepraviti staru odjeću da opet izgleda atraktivno ili kako od nje napraviti kostim za maškare, kako iskoristiti stare lektire/zadaće pri pisanju nove, kako prilagoditi postojeće uvjete u školskoj knjižnici naraslim i novim potrebama korisnika… Koje bi se predmete s krupnoga otpada moglo prilagoditi za izvođenje pokusa u kabinetu za fiziku, kemiju, zemljopis…

Modificiranje je način kreativnoga mišljenja najšire primjenjiv u poučavanju: što bi u proceduri rješavanja problema trebalo promijeniti da se može primijeniti i na rješavanje neke druge vrste problema; kakav je mogao biti ishod bitke da nije počela pred zimu, nego u proljeće; kako bi izgledala priča o Pepeljugi da se njezin otac nije oženio zlom ženom s još gorim kćerima; kako bi mogao promijeniti način svoga učenja da učeći manje – naučiš više…

Promjena svrhe ili namjene zapravo je kreativno snalaženje s alatima koje imamo. Iskoristi PowerPoint da napraviš crtić; od geometrijskih oblika koje imaš u PowerPointu konstruiraj čudovišta; nauči plesti/vesti/ kačkati kako bi popravio svoj rukopis; primijeni tehnike dobre svađe za rješavanje sukoba s drugim učenikom; za što bi sve mogao mudro i praktično u svom vrtu iskoristiti prozirne plastične boce; umjesto odgovaranja na pitanja  nakon lekcije, sastavi popis pitanja (s odgovorima) za kviz…

Odstranjivanje suvišnoga najmoćnija je vještina učenja. Prosijavanje, odvajanje bitno od nebitnoga, svođenje na najjednostavnije i nedjeljivo. Sjajno se može iskoristiti za pisanje sažetaka, komparativne analize Vennovim dijagramom, jezične analize… Koji je najsitniji razlog o kojem ovisi hoće li se zametak razviti u dječaka ili u djevojčicu; koja su renesansna obilježja u umjetnosti nestala razvojem baroka; što dobiješ ako iz te molekule ukloniš jedan atom; kave bi posljedice po životu u gradu nastale kad bi se raspao sustav odvoženja otpada, ili sustav javnoga prijevoza, ili kad bi sve banke i bankomati prestali raditi…

Nije riječ o tome da se nešto rastavi na najsitnije dijelove, nego na najmanje funkcionalne dijelove čijim bi se preslagivanjem moglo napraviti nešto novo. Rastavi riječ na slogove i od njih sastavi novu riječ; uoči od kojih se dijelova sastoji neka formula, proces, zakon, događaj… pa ih razmjesti tako da dobiješ novu formulu, novi proces, novu zakonitost ili novu fabulu priče; iskoristi poznate izraze i fraze iz stranog jezika pa pomoću njih pokušaj razgovarati o temi za koju ti nedostaje riječi.

 

SCAMPER je zapravo dvostruki alat: učitelja motivira da smišlja kreativne zadatke, a učenika da iznalazi kreativne odgovore. Svakako ga iskušajte u praksi.

Samoregulirano učenje

Brzina kojom možemo učiti nezamislivo je veća od brzine kojom to obično činimo. To nam zorno dokazuju razni Youtube tutorijali ponuđeni, na primjer, uz  digitalne alate i aplikacije. Evo primjera!

Čak i netko tko nikad nije pokušao u nekom web 2.0 alatu napraviti strip i nema apsolutno nikakvu ideju kako se to radi, iz ovoga videa u manje od 4 minutice shvaća koncept. To je prvi korak. Na brzinu shvatiš kako. Zatim probaš sam, pa vidiš što ne ide, klikaš, otkrivaš… dok ne napraviš svoj prvi strip. Nema veze kakav je – sljedeći će biti onoliko bolji koliko se više potrudiš. 🙂 Dakle: shvatiš koncept – primijeniš – napraviš – vidiš što treba popraviti – popraviš – shvatiš koncept… To je krug aktivnoga učenja.To je krug samoreguliranoga učenja, aktivnoga učenja, učenja današnjice.

Najveći neprijatelj učenja je odgađanje primjene onoga što smo saznali, dok ne saznamo više, dok ne budemo vještiji…

A najveći prijatelj učenja? Počinjem vjerovati da je najveći prijatelj učenja hrabrost da prestaneš očekivati da te drugi poučavaju i postaneš – sam svoj učitelj. 🙂

 

12 pravila za SUPERbrzo učenje jezika

Učenje nije stvar pameti, ni darovitosti, ni inteligencije… nego obična vještina u kojoj svatko tko njome ovlada može postati majstor. Ne vjerujete? Prva pretpostavka učenja je otvoren um, šalica ispražnjena od starih uvjerenja, predrasuda, navika…

Može li se u samo tri mjeseca naučiti tečno govoriti „težak“ jezik poput japanskoga?  Tim Ferriss zavrtio je kotačiće u glavi, zasukao rukave i dokazao da se može, da je zapravo lako bilo kojim stranim jezikom progovoriti tečno nakon samo tri mjeseca učenja. Na svom fenomenalno zanimljivom blogu  objasnio je kako on to radi i sastavio 12 pravila za SUPERbrzo učenje stranih jezika. Najbolje od svega je to što su ta pravila zapravo primjenjiva za učenje bilo čega.

Zapravo, cijela bi se priča o učenju dala svesti na dva pravila:

1. Ni o čemu ne treba naučiti SVE. Treba naučiti ono što je najvažnije, a to znači da prvo treba odlučiti što nam je najvažnije, ovisno o tomu što želimo na kraju postići. Pareto princip u odabiru jest: u 20% vremena obavi 80% posla tako što ćeš odabrati i učiniti ono što je najvažnije i čime ćeš pokriti 80% postignuća kojima težiš.
2. Ideja brzoga učenja je u tomu da od prvoga trenutka počneš primjenjivati to što učiš. Nitko ne može naučiti strani jezik ako tri mjeseca vježba, a da za to vrijeme nije svakodnevno razgovarao s izvornim govornicima. Čudo uspješnoga učenja događa se kad u novim situacijama i kontekstima širimo i nadrastamo ono što smo dotad znali. Pogledajte Bennyja https://www.youtube.com/watch?v=U1KD1O4IttI koji se nakon prvoga sata učenja poljskog jezika odlučio Skypom razgovarati na poljskom. Zamislite samo koliko je morao biti kreativan i hrabar da pomoću nekoliko fraza iz turističkog jezičnog vodiča i online rječnika vodi svoj prvi pravi razgovor na stranom jeziku! I koliko je morala biti golema njegova unutarnja motivacija kad mu je to uspjelo!  I što je sve iz toga naučio i o jeziku i o načinu na koji uči… i o tomu što dalje treba odabrati kako bi se kotač uspješnog i brzog učenja nastavio vrtjeti.

Najvažnija poruka učitelja učeniku vrlo je jednostavna. Glasi: MOŽEŠ TI TO, SAMO MORAŠ NAUČITI KAKO.

 

9 malih životnih lekcija Tima Ferrissa

Tim Ferriss je čovjek čije su mi knjige doista promijenile život. Počelo je s onom njegovom slavnom knjigom Četverosatni radni tjedan. Tada sam shvatila da nisam stvorena za ured, da u uredu gubim silne količine vremena ni na što, da mi ubija zdravlje… Shvatila sam da mi je strahovito teško sjediti od 8 do 16, da se naprosto u to vrijeme moram kretati, vidjeti nebo, disati, osamiti se, razmišljati… Poslove sam ionako uvijek iz ureda nosila kući i radila noću, pred zoru… kad sam najkreativnija. Zahvaljujući Timu Ferrissu pitala sam mogu li prestati dolaziti u ured i raditi od kuće. I dopustili su mi… pa sam se preselila u svoju drvenu kućicu i radim deset puta više i bolje nego što bih ikad napravila u uredu. Trebalo je samo znati što želiš i  – pitati… Ako ne pitaš, odgovor je uvijek NE. A pitaš li, imaš 50% šanse da odgovor bude – DA.
Tim Ferriss je opsjednut traženjem načina da se komplicirane stvari učine jednostavnima i da se učenje učini jednostavnim i zabavnim. Silno je inspirativan. Kad je objasnio način na koji je u tri mjeseca savršeno naučio japanski, testirala sam njegov način da vidim mogu li ja u tri mjeseca naučiti arapski. Budući da moj cilj nije bio stvarno naučiti arapski, nego samo vidjeti može li se to u tri mjeseca, moj je arapski ostao sasvim početnički, ali i to je velika stvar, zar ne? Dokaz da se može.
Činilo mi se da bi 9 malih, jednostavnih savjeta s Timova bloga moglo još nekoga nadahnuti da napravi u svom životu baš onu promjenu koja je potrebna da bi bio – zadovoljniji.

STAKLENA NOGA SAMOPOUZDANJA

„Čula sam za srednju školu u Chicagu gdje su učenici morali položiti stanoviti broj predmeta da bi završili školovanje, a ukoliko nisu položili neki od predmeta, dobili bi ocjenu “Ne još”. I pomislila sam kako je to fantastično, jer ako dobiješ neprolaznu ocjenu, misliš si “Ja sam nitko i ništa.” Ali ako dobiješ ocjenu “Ne još” shvaćaš da se nalaziš na krivulji učenja. To ti daje put u budućnost.“ – Carol Dweck u svom sjajnom TED govoru o snazi vjerovanja da možeš napredovati.

Samopouzdanje gradimo na temelju slike koju imamo o sebi. Tu sliku počinjemo stvarati u djetinsjstvu osluškujući što drugi misle o nama i skupljajući njihove reakcije. Grubosti ljudi do kojih nam je stalo, njihove ružne riječi i postupci ostavljaju ožiljke i katkad posve unakaze našu sliku o sebi. Okamenimo tu sliku i počnemo vjerovati da je istinita pa neprestano u svemu što činimo nalazimo dokaze da je tomu baš tako. I to je početak svih problema… Ali kad se jednom iskorači iz zone udobnosti, počinje čarolija učenja. O tome govori najbolji sedmominutni video o toj temi koji ste ikad vidjeli.

 

Carol Dweck je psihologinja sa Stanford University. U svom bestselleru Mindset: The New Psychology of Success govori o dvama temeljnim uvjerenjima koja nosimo o sebi i koja određuju našu osobnost. Jedno naziva fiksnim stanjem uma, a drugo umom otvorenim za rast. Prvo je um zarobljen u zoni udobnosti, u prošlosti, navikama, okamenjenoj slici sebe,  a drugo um koji se oslobodio i uputio u avanturu učenja, istraživanja, razvoja, uspjeha… Svatko se uz pravilnu motivaciju ili obrazovanje može potruditi pa rasti i mijenjati se. Dakako,  Carol Dweck ne tvrdi da svatko može postati Einstein ili Beethoven, ona samo kaže da nemamo pojma kakve sve potencijale ljudi nose u sebi i da je nemoguće predvidjeti što tko može postići uloži li u to godine strasti, truda i učenja.

Ljudi FIKSNOGA UMA radije ostaju na poznatom, opiru se učenju i panično se boje se pogrešaka i neuspjeha. U eksperimentima  s predškolskom i školskom djecom pokazalo se da fiksni um ima jedan nevjerojatno otrovan nusprodukt: nepoštenje. Čak 40% djece  fiksnoga uma lagalo je o svome uspjehu, uljepšavalo ga i uvećavalo… jer im je stalo da ih drugi smatraju pametnima i sposobnima. Takvoj djeci stalo je samo do ocjena, ocjene su za njih potvrde da su uspješni… Kad im se vrate ispravljeni testovi, uopće ih ne zanima ih u čemu su pogriješili, zanima ih samo mogu li uloviti koji krivo obračunati bod zahvaljujući kojemu bi im se povisila ocjena.

Najvažnija je odlika uma otvorenoga za rast vjerovanje da se sve, od inteligencije i kreativnosti do ljubavi i ljudskih odnosa… može razvijati. Zato ljude s takvim stanjem uma neuspjeh ne može obeshrabriti: znaju da je svaki neuspjeh samo privremen, da će ga prevladati dodatnim trudom, učenjem i stjecanjem vještina koje trenutno još nemaju. Za njih je učenje izazov, unutarnjom motivacijom vođena potreba da rastu i postaju sve bolji. Nijedno od djece uma otvorenoga za rast u eksperimentima  Carol Dweck i njezinih  suradnika  nije imalo potrebu za skrivanjem pogrešaka, umjesto toga imali su potrebu za – još učenja.

Sve se, dakle,  svodi na to da je naš način razmišljanja interpretativni proces.  Ono smo što mislimo da jesmo, onako je kako mislimo da jest. Neopisivo važna polazišna spoznaja za svakog učitelja. Učitelji, naime, imaju ključ kojim motiviranjem i poticanjem svojih učenika mogu otključati njihov um, otvoriti ga za rast… pazeći da ne slome nježnu, staklenu nogu njihova samopouzdanja.

 

 

ISKUSTVENO UČENJE

Igra je uvijek bila najbolji učitelj. Nevjerojatno su korisne pouke o učenju i motivaciji koje učitelj može pronaći u iskustvima dobivenim iz računalnih igara. U dobrim računalnim igricama, naime, dijete rješava puno složenije probleme od onih koje mora rješavati u školi, ali rješava ih i … da bi ih riješilo i prešlo na sljedeću razinu – SAMO uči ono što mu je potrebno, SAMO uporno vježba i brusi nove vještine… Uči ČINEĆI, a ne slušajući ili čitajući o tome kako bi što trebalo učiniti. Iskustveno učenje je avantura u kojoj je aktivno uključen: rješava problem iz kojeg uči PRIJE nego što je čuo lekciju o tome. Rješavanje problema za koji nemamo naučen odgovor prisiljava nas do krajnosti iskoristiti znanja i vještine koje imamo. A kad stignemo do granica svojih trenutnih znanja i vještina, točno znamo što još moramo naučiti i uvježbati.
U iskustvenome je učenju odluka o tome da će učiti dalje učenikov osobni odabir, a ne nešto što mu je nametnuto.

Deset savjeta za uspjeh

1. Preuzmi odgovornost za svoj život.

Najlakše je svoje uspjehe pripisivati sebi i svojoj sreći, a za neuspjehe kriviti nesretne okolnosti i druge ljude. Time, međutim, ne preuzimamo odgovornost za svoj život i ono što nam se događa  nego samo nalazimo brojne izgovore zašto nešto ne možemo napraviti. Ima ljudi koji zdvajaju nad svojim životima (to su oni koji optužuju i traže izgovore) i onih koji upravljaju svojim životima tako što su preuzeli odgovornost. Što znači preuzeti odgovornost? Nasmijati se onome u čemu nismo uspjeli i početi ponovno, ali na drugi način, riješiti se starih strahova i starih navika i početi donositi odluke kojima ćemo svoj život činiti onakvim kakvim želimo da bude.

2. Uči, uči i neprestano uči.

Budi dobro informiran. Zapisuj, pravi bilješke i primjenjuj naučeno. Neprestano uči, osobito uči iz svojih pogrješaka, smatraj ih pozitivnim iskustvima jer su ti otkrile načine na koji se problemi ne mogu riješiti. Povezuj iskustva, iziđi iz svojih uobičajenih navika u načinima razmišljanja, gledaj na problem iz drugih kutova, drugim očima. Pokušaj prikupiti dovoljno podataka i dopusti sebi dovoljno kreativnosti da vidiš veliku, panoramsku sliku kao da gledaš iz zrakoplova. Uči od onih koji su dokazali da znaju, gledaj ih, slušaj ih, pozovi ih na ručak, navedi ih da ti govore o tome kako su uspjeli. Začudo, uspješni ljudi vole govoriti o tome kako su postigli uspjeh i dijeliti svoje tajne  o tome. Iskoristi to i uči od njih. Nemoj napraviti pogrešku i slušati savjet ljudi koji sami nisu uspjeli u onome u čemu ti želiš uspjeti. Uči samo od onih koji znaju, samo od vrhunskih stručnjaka

3. Prepoznaj svoje kočnice za uspjeh i riješi ih se.

4. Postavi sebi velike, izazovne ciljeve.

Čovjek koji sebi postavlja male ciljeve ne postiže velike uspjehe. Cilj mora biti dovoljno velik da bude izazov, ali ne toliko prevelik da je praktično neostvariv. Cilj ti mora biti posve jasan: najbolje ćeš jasnoću cilja provjeriti ako ga nekome možeš objasniti samo u jednoj rečenici. Kad cilj možeš izraziti jednom rečenicom, on je fokusiran,  poput lasera je oštar, i tek te tako postavljen cilj može puniti entuzijazmom i davati ti energiju potrebnu da ga ostvariš. Određivanje cilja prvi je korak. Ali i tako oštro određen cilj ostaje samo san ako ne razradimo plan kako ga ostvariti. Plan naše snove čini ostvarivima.

5. Sve što radiš radi predano, sa zanosom i strašću.

Nije uspješan čovjek onaj koji uvijek radi samo ono što voli, nego onaj tko voli sve što radi. Koji me to poslovi istinski uzbuđuju, zbog kojih gubim pojam o vremenu, zbog kojih se osjećam ispunjeno, koje bih radila i kad me nitko ne bi na to prisiljavao ili mi za to plaćao? Uspješni ljudi imaju viziju sebe i svog života za pet, deset, dvadeset, pedeset, sto godina unaprijed. Sanjaju i vizualiziraju. Uvijek sa sobom nose svoj san, toliko su usredotočeni na njega da njihova podsvijest čak i kad spavaju rješava probleme korak po korak dok ga ne ostvare. Kažu da postajemo ono o čemu cijele dane razmišljamo, onoga na što smo smo većinu  vremena  usredotočeni. Zato je neopisivo važno da razmislimo o svojim mislima: ne smijem si dopustiti da vše  vremena razmišljam o onome što ne želim nego o onome što želim. O jasnoći kojom smo odredili svoj cilj i razradili korake do njega ovisi koliko ćemo biti predani i s koliko ćemo  ga  zanosa ostvarivati. Uspješan čovjek svoj radni dan počinje večer prije: pravljenjem plana, dnevnoga rasporeda sutrašnjih koraka koji vode prema cilju.

O svojim ciljevima dobro je razgovarati sa što više dobronamjernih i pozitivnih ljudi. Njihovo raspitivanje o tome kako napredujemo na svome putu može nam biti snažan poticaj da nastavimo u trenutcima kad malo posustanemo. Velika je pogreška govoriti o svojim ciljevima negativnim ljudima jer će nas oni nastojati pokolebati, odgovoriti, razbiti nam san. Ako ne uspijemo ostvariti svoj cilj u zadanu vremenu, ne treba se prepustiti razočaranju, nego nastaviti  predano ga ostvarivati na neki djelotvorniji način.

6. Ne čekaj prilike, stvori ih.

Ljudi s duhom oskudice (ljudi uskih vidika) vjeruju da je prilika malo, a mnogo onih koji vrebaju na njih, kako je velika vjerojatnost da će nam netko zgrabiti dobru priliku pred nosom. Nasuprot njima, ljudi s duhom obilja (ljudi širokih pogleda) vjeruju da je sve oko nas prepuno prilika koje samo treba prepoznati i iskoristiti. Za njih, dakle, ne vrijedi to da će nam netko oteti prilike, nego da ćemo ih propustiti prepoznati. A propuštamo ih prepoznati kad nas zaustave strahovi  i sumnje. Naši strahovi od pogjreške i od tuđih mišljenja, isto kao i sumnje u sebe i vlastite sposobnosti čvrsto  nas zatvaraju za nova iskustva, zbog njih ne prihvaćamo  izazove i ostajemo  u poznatim vodama, prepuštajući se kolotečini. Uspješni su ljudi oni koji su cijelo vrijeme posve otvoreni  za sve što se može dogoditi, koji ne ograničuju sami sebe samo na one unaprijed zamišljene (idealne) prilike koje treba dočekati u životu. Razlika je između uspješnog i neuspješnog čovjeka samo u tome što je neuspješan toliko zaposlen kukajući kako nema sreće da propušta zapaziti i iskoristiti prilike koje bi mogao prilagoditi svojim ciljevima kad bi bio samo malo fleksibilniji. Ne treba sebi postavljati pitanje zašto nešto nije ovako ili onako kako smo mi to zamislili. Sebi treba postavljati pitanja što učiniti s neočekivanom prilikom i kako je prilagoditi ostvarenju svojih ciljeva.

7. Misli na to da uvijek imaš izbor.

Mnogi od nas nezadovoljni su svojim poslom ili svojim odnosima, a ništa ne čine da to promijene jer misle da nemaju izbora pa moraju trpjeti. Uvijek imamo izbor da učinimo nešto i promijenimo ono što nam ne odgovara, ali na žalost, nemamo uvijek hrabrosti i snage to učiniti. Čini nam se jednostavnije ostaviti sve kako jest. Svatko od nas povremeno treba napraviti veliko čišćenje svojih misli i riješiti se onih koje nas blokiraju i zaustavljaju u izborima i ostavljaju u sigurnoj kolotečini. Iznimno su uspješni oni ljudi koji u životu neprestano prave odabire i donose odluke kojima mijenjaju sebe, situacije, poslove, odnose…

8. Od svoga života učini avanturu.

Kad smo otvoreni  za avanture, otvoreni smo i za prilike koje dolaze s neočekivanih strana, spremni smo na sve, pripremni za promjene, veselimo se izazovima, ni za kakve svoje navike nismo prečvrsto vezani, živimo prema pravilima koje sami stvaramo, uživamo u svakom svom danu kao da nam je posljednji u životu. Dragocjena nam je svaka minuta. Ne gubimo vrijeme na besmislene aktivnosti i rutinske poslove: naučili smo prenijeti na druge poslove koje ne moramo, ne možemo ili ne želimo sami obaviti. Radimo ono u čemu smo najbolji, u vrijeme kad smo najproduktivniji i najkreativniji, a u slobodno vrijeme uživamo s obitelji ili u aktivnostima kojima se radujemo, koje nas obnavljaju i ispunjavaju.

9. Ne čekaj da stigneš do cilja kako bi uživao/uživala, uživaj u putovanju prema cilju.

Ljudi često žive nezadovoljni svojim životima i nadaju se da će uživati tek kad odu u mirovinu, dobiju djecu, dobiju na lotu… Zašto čekati na nešto što se možda nikada neće dogoditi? Treba uživati sada, pozobati svaku mrvicu radosti na putu prema cilju. Cilj koji želimo ostvariti ne smije nas u međuvremenu pretvoriti u žrtve koje se odriču svakog užitka danas kako bi uživale jednoga dana.

10. Živi iznutra prema van.

Svatko od nas nosi u sebi golemo bogatstvo odgovora, rješenja za sve probleme na koje nailazimo i silnu unutarnju snagu za sve što želimo učiniti. Svoja unutarnja blaga treba samo znati otkriti kako bismo ih mogli iskoristiti. Treba naučiti čuti te tihe, mudre glasove u sebi. U tome nam najbolje pomaže tišina, mir, samoća, udubljivanje u sebe, meditacija… Svi doista uspješni ljudi uzdali su se uglavnom sami u sebe, naučili su uroniti u sebe, istraživati se, a zatim su s punim pouzdanjem naučili dopustiti svojoj intuiciji da ih vodi. Naučili su sami sebi biti najbolji prijatelj, saveznik, najveća potpora. To ne znači da su se osamili i otuđili od drugih ljudi, naprotiv, žive okruženi ljudima koji dijele njihove snove i koji se međusobno podupiru. Međutim, svoju pravu snagu crpe iz najobilnijega izvora: iz sebe samih.

Preko pet planina do samopouzdanja

Osobe s niskim samopouzdanjem muka su sebi i svima oko sebe. Njihov je najveći problem što se zbog niskog samopouzdanja ne usude mijenjati okolnosti koje im smetaju pa se začahure u svojoj usamljenosti i ostaju se vrtjeti u svojim krugovima. Sabotiraju sami sebe, ne dopuštaju si ostvariti svoje mogućnosti. Poistovjetili su sebe sa svojim neuspjesima i zato su često zarazno nezadovoljni, neraspoloženi… Vjeruju da su žrtve, žive u stresu… Izbjegavaju probleme, nesuradljivi su, boje se i opiru svemu što je novo i nepoznato… Boje se veza i imaju problema u odnosima s drugima: katkad se povlače u sebe, a katkad se agresivno nameću… Ovisni su o tuđim mišljenjima, naporni u zahtijevanju pozornosti, pohvala, nagrada, priznanja… čime uglavnom pokušavaju neutralizirati stalne negativne misli o sebi koje ih progone. Utjecaj pozitivnih iskustava je u njih uvijek samo privremen:  sa svakim i najmanjim neuspjehom, njihova slika sebe se ponovno mrvi i samopouzdanje im tone.

Kako odgojiti djecu sa zdravom razinom samopouzdanja? Kako ih naučiti da bezuvjetno prihvate sebe onakvima kakvi jesu, u paketu sa svojim manama i vrlinama, snagama i ograničenjima, da uvijek cijene sebe neovisno o trenutnim uspjesima ili neuspjesima?

Učenje samopouzdanja slično je restauriranju umjetničkih djela: sa slike sebe treba skinuti nataložene naslage loših iskustava i loših poruka, zaliječiti ožiljke i popraviti oštećenja koja su nastala. To nije lekcija, to je proces koji traži vrijeme i suradnju. Velik dio toga procesa svatko mora obaviti sam.

1. Možemo započeti, polagano, obraćanjem pozornosti i pozitivnim povratnim informacijama: uvijek komentirati, hvaliti ili kritizirati djelo, postupak, a nikad osobu. Dijete s niskim samopoštovanjem na taj ćemo način polako navikavati da odvoji sebe od svojih rezultata, da prestane istim mjerilom mjeriti svoju vrijednost i ispravnost/uspješnost onoga što čini.

2. Sljedeći korak mogao bi biti razbijanje straha od pogreške: svatko ima pravo pogriješiti, ali nitko nema pravo ne pokušati. Pogreške se ne događaju samo onomu tko ništa ne radi. Pogreške su dokaz da smo pokušali, ali da još nismo otkrili kako to nešto treba napraviti. Zato od pogreške nećemo praviti dramu, nećemo iz nje zaključivati da smo nesposobni… nego samo da još nismo otkrili pravi način. Budemo li se toga dosljedno držali, dijete će polako naučiti da treba razmisliti o pogreški ne zato da bi u tome pronalazilo potrvrdu svojih manjkavosti i nerviralo se, nego zato da bi sljedeći put moglo pokušati na drugi način, ne ponavljajući staru pogrešku.

3. Put prema samopouzdanju vodi preko samodiscipline. A nemoguće je samoga sebe na bilo što natjerati ako ne postoji vrijedan cilj kojemu težimo. Problem je kod osoba s niskim samopouzdanjem što ne vjeruju da mogu do cilja, pa se ne trude taj cilj ni odrediti, ni vizualizirati. A vizualiziranje cilja najmoćniji je alat za putovanje prema njemu. Vizualizirati znači vidjeti se već sad ondje kamo želimo stići, osjetiti kako se osjećamo na tom mjestu, osjetiti sreću što smo ondje… Kad smo vizualizirali cilj, kad ga svako jutro imamo pred očima, onda samodiciplina ovisi samo o tomu koliki ćemo korak prema željenome cilju danas učiniti. Dijete treba naučiti da danas razmišlja samo o današnjem koraku i da je današnji korak ostvariv, ali ga nitko umjesto njega ne može napraviti. I da ako odmah, brzo i najbolje što može napravi današnji korak – ostatak dana može raditi nešto što ga možda više privlači. Princip kojeg se nevjerojatno korisno držati u životu, glasi: Učini prvo ono što moraš, a onda se do mile volje bavi onim što želiš.

4. Put prema samopouzdanju vodi kroz radost: radost zbog koraka kojim smo se danas približili svome cilju, radosti zbog onoga što smo danas naučili, svega onoga po čemu smo danas makar mrvicu bolji nego što smo bili jučer. Vrijednost svoga današnjeg koraka ne mjerimo u odnosu na druge, nego u odnosu na sebe prije i sebe sada. Dijete treba naučiti da je jedina osoba na svijetu koja može pratiti njegov napredak – ono samo. Svatko je od nas natjecatelj s kojim se svaki dan nadmeće i od kojeg je – ako to želi – svaki dan makar mrvičicu bolji.

5. Kao što je potrebno vizualizirati svoj cilj da bismo se mogli disciplinirati u naporima da stignemo do njega, tako se je potrebno okružiti ljudima koji nas nadahnjuju da bismo mogli rasti. Ljudi koji su nam uzori zapravo su slike onoga što se sami trudimo postati… samo što su do toga stigli prije nas i zato od njih trebamo učiti. A da bismo mogli od njih učiti, moramo im prići, tražiti njihovo društvo, razgovarati s njima, slušati ih i gledati, razmišljati o onomu što čine i kako to čine. Vježbati da budemo kao oni…

 

Kako, dakle, djeci pomoći da restauriraju svoje slike sebe i izgrade svoje samopouzdanje? Trebamo im ponuditi povratnu informaciju, a ne ocjenu. Trebamo ih naučiti da radosno zarone u svoje pogreške, čeprkaju po njima i vide što su iz toga naučili.  Trebamo ih potknuti da sanjaju i da hrabro idu prema onomu o čemu sanjaju. Da se vesele svakom koraku i da na svakom koraku nešto nauče. I da ne bježe od uspješnijh od sebe, nego da se upravo s njima druže i od njih uče.

Jednostavno je, zar ne? Samo prijeđu tih pet planina.

KAKO UKROTITI ZMAJA

Jedna više od dvije i pol tisuće godina stara kineska knjiga još je i danas na popisu obvezne literature svih ozbiljnih vojnih učilišta, ali čitaju je i svi ostali koji žele upravljati svojim bitkama i dobiti ih ne vodeći ratove: poslovni ljudi i menadžeri, krirurzi, kuhari, sponzoruše, roditelji problematičnih klinaca … i dakako – učitelji.  Riječ je o Sun Tzuovoj knjizi Umijeće ratovanja.

Temeljna poruka iz te knjige je ova:

Nije vrhunac umijeća zabilježiti stotinu pobjeda iz stotine bitaka. Vrhunac umijeća je svladati neprijatelja bez borbe.

Tri najvažnija područja pobjedničkih taktika i strategija u toj genijalnoj knjizi odnose se na proaktivnost, emocionalnu inteligenciju i kontekst (uvjete).

PROAKTIVNOST:

Proaktivnost je konstruktivni način razmišljanja kojim unaprijed planiramo rješenja za probleme koji očekujemo da će se pojaviti.

 

Nesretnik prikazan na ovome gifu misli da rješava problem. A ne rješava ga: njegov problem nije voda u čamcu, nego rupa u čamcu. Voda je samo posljedica. Retroaktivni ljudi cijeloga se života iscrpljuju neprestano izbacujući vodu iz čamca. Proaktivni, međutim, navrijeme pripreme zakrpe i nose ih sa sobom kad kreću na plovidbu. Evo što savjetuje Sun Tzu:

• Najbolje od svih, probleme rješava onaj koji to čini prije nego što iskrsnu. Najbolje od svih, neprijatelja pobjeđuje onaj koji ga preduhitri.
• U ratu je najvažnije napasti neprijateljeve planove. Bitke se ne dobivaju na bojnome polju, nego u šatoru vojskovođa koji planiraju strategije i taktike prije polaska u rat.
• Sljedeće po redoslijedu važnosti je odvojiti neprijatelja od njegovih saveznika.

Razmislite o problemima koji se ponavljaju u razredu, obitelji… Iskreno promislite o načinu na koji se postavljate prema tim problemima: rješavate li ih doista ili samo beskonačno izbacujete vodu iz čamca?

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

Daniel Goleman je emocionalnom inteligencijom nazvao skup kompetencija koje utječu na sposobnost osobe da se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline: samosvijest i samopouzdanje, osobno donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti, upravljanje sobom, svojim osjećajima, stresom, komunikacijom, sukobom… empatija…

Evo Sung Tzuovih savjeta:

1. Upoznaj sebe i upoznaj neprijatelja:

• U stara vremena sposobni ratnici najprije sebe pripremali da budu nepobjedivi, a onda su čekali na trenutak neprijateljeve ranjivosti.
• Učiniti sebe nepobjedivim znači upoznati sebe; čekati da protivnici otkriju svoje slabosti, znači upoznati druge.
• Naša nepobjedivost ovisi o nama; ranjivost neprijatelja ovisi o njemu.
• Poznajemo li svoga neprijatelja i sami sebe, makar i stotinu bitaka vodili, nećemo biti ugroženi. Ako ne poznajemo neprijatelja, a znamo sami sebe, jednaki su nam izgledi za pobjedu i poraz. Ako ne poznajemo ni neprijatelja ni sami sebe, svaka bitka može biti kobna za nas.

2. Vjeruj u sebe i samostalno donosi svoje odluke:

He Yanxi, jedan od starih komentatora Umijeća ratovanja dopisao je u knjizi: … U samom ratu može se ukazati potreba za stotinom promjena na svakom koraku. Kad vidimo da možemo nastupati, mi nastupamo; kad vidimo da je situacija teška, mi odstupamo. Ako netko kaže da u takvim prilikama treba čekati na vladarovu zapovijed, to je isto kao da obavještavamo vladara kako želimo ugasiti vatru. Prije nego što stigne zapovijed da tako postupimo, pepeo će biti hladan. Pobijedit će onaj tko ima sposobne generale kojima se vladar ne miješa u zanat. Zauzdati sposobnoga generala, a u isto vrijeme od njega zahtijevati da pobijedi lukavog neprijatelja, bilo bi isto kao privezati Hanova crnog psa i onda mu zapovjediti da ulovi lukave zečeve. Ima li tu kakve razlike?

Osjećate li se katkad kao žrtva učenika, njihovih roditelja, svojih nadređenih, cijeloga sustava… razmislite o tome da ponovno pročitate Golemanovu knjigu o emocionalnoj inteligenciji. Nemate li je pri ruci, imate je ovdje http://sestre-sv-kriza.hr/suncev-sjaj/images/pdf/emocionalna_inteligencija.pdf .

 

KONTEKST (UVJETI)

Sami odabiremo hoćemo li biti žrtve uvjeta u kojima smo se našli ili nećemo. Naime, uvijek postoje tri mogućnosti: mogu odabrati ulogu žrtve; mogu promijeniti ono što mogu promijeniti; mogu se pomiriti s onim što ne mogu.

Veli Sung Tzu:

Na osnovi svega, vidi se da ima pet uvjeta kad se pobjeda može očekivati:

1. Pobijedit će onaj koji zna kad se može tući, a kad ne smije.
2. Pobijedit će onaj koji zna kako mora upotrijebiti velike i male snage. (Komentator Du You je tomu dodao: Stvore se tako prilike u ratu kad mnoštvo ne može napasti nekolicinu, a i one druge kad slabi može gospodariti jakim. Pobijedit će onaj koji se može snaći u takvim prilikama.)
3. Pobijedit će onaj čije redove prožima jednodušnost u pogledu cilja. (Mengzi je rekao: Čak ni odgovarajuće godišnje doba nije toliko važno koliko prednosti terena; ali ni one nisu toliko važne kao skladni međuljudski odnosi.)
4. Pobijedit će onaj tko je oprezan i vreba trenutak kad neprijatelj to nije. (Komentatori su dodali: Stvori nepobjedivu vojsku i čekaj trenutak slabosti neprijatelja... Najveći zločin je oslanjati se na prirodni tok stvari i ne pripremati se; najveća od svih kreposti je unaprijed se pripremati za svaki slučaj.)
5. Pobijedit će onaj tko ima sposobne generale kojima se vladar ne miješa u zanat.

 

Razmislite tko upravlja vašim životom: vi ili uvjeti u kojima ste se našli. Ako niste zadovoljni zaključkom do kojega ste došli, sjetite se molitve svetoga Franje Asiškoga: Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.

U knjizi Anali proljeća i jeseni Konfucije je napisao: Rat je kao i vatra: oružje će samo uništiti one koji ga ne odbace.  Krenemo li u rat protiv učenika koji se neprihvatljivo ponašaju – izgubit ćemo. Naša je snaga u našoj proaktivnosti i emocionalnoj inteligenciji. Naša snaga je u kroćenju vlastitoga zmaja.

Umjeće ratovanja nije  na popisu literature za redovno obrazovanje učitelja, ali je većina nas ima je  na samome vrhu svojih popisa knjiga za cjeloživotno učenje. Ako vam zagusti, a knjigu nemate pri ruci, pronaći ćete je ovdje ( https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/suntzu-umijece-ratovanja.pdf ).

Povratak igri

Paradoks vremena u kojem živimo je što stari programi zatrpavaju školsku djecu podatcima kradući im tako vrijeme i radost igre, a istovremeno se odraslim poslovnim ljudima igra nudi kao sjajan način učenja, stjecanja i generičkih i stručnih kompetencija te oslobađanja od stresa.

Zamislite učenje koje je samomotivirajuće, pri kojem učenici upadaju u „flow“: toliko se emocionalno i iskustveno unesu u proces rješavanja problema i brušenja svojih vještina da zaborave na vrijeme i svijet oko sebe; učenje koje ne samo da je intenzivno, nego je zabavno, ispunjavajuće, čista unutarnja radost… Kakvo je to učenje? To nije neka nova pedagoška izmišljotina – ne, to je dobra, stara metoda učenja koja se zove – IGRA.

Svi iz osobnoga iskustva znamo da je uživljavanje ključna sastavnica igre, ali često zaboravljamo da je uživljavanje istovremeno i ključna sastavnica inteligencije učenja. Učenje je, naime, baš poput igre, najbolje kad je učenik emocionalno i socijalno aktivan, kad sudjeluje… a ne kad samo promatra.

Posljednih su nekoliko godina zaljubljenici u oživljenu povijest obogatili turističku ponudu naših gradova svojim renesansnim sajmovima, viteškim turnirima i bitkama. Riječ je o skupinama odraslih ljudi koji se u slobodno vrijeme doista igraju i zabavljaju ufurani u davno prošla vremena, ali njihova je igra puno više od igranja: oni strastveno izučavaju tehnologiju izrade odjeće, alata i oružja iz vremena kojim se bave, ovladavaju starim zanatima kako bi si sve to sami mogli izraditi. Da bi igra bila što autentičnija, detaljno proučavaju vještine, običaje, zakone, stare dokumente, povijesne događaje i osobe… Uče – da bi se mogli igrati i uče igrajući se.

 

 

 

 

 

 

 

 

Deniver Vukelić je urednik povijesti u Školskoj knjizi. Strastveni je zaljubljenik u oživljenu povijest i vitez je Reda Čuvara grada Zagreba. Svojim predavanjima i radionicama o oživljenoj povijesti nadahnjuje učitelje da pomognu učenicima iskustveno osjetiti povijest, učiti o povijesti izvlačeći je iz udžbenika u stvarni život, igrajući je.

LARP (Live Action Role Play) je igra oživljene imaginacije: zadana je okvirna priča, okvirni scenarij, zaplet, likovi… i set pravila. Igra se obično vani: na poljima, u šumama, brdima, močvarama, u kontroliranim uvjetima. Igrači, uživljeni u ulogu koja im je dodijeljena, kreativno improviziraju slično kao što se improviziralo u Commedia dell’arte. Na taj način sami igrači stvaraju dvostruke zaplete: svojim emocijama, odabirima ponašanja i reagiranja dograđuju i mijenjaju osnovni zaplet, otvaraju nove probleme, pronalaze nova rješenja, šire i produbljuju priču. Zabavljaju se, razmišljaju, rješavaju konkretne probleme, stječu konkretna iskustva – jednom riječju: uče i kao pojedinci i kao tim, fizički sudjelujući u razvoju priče. LARP je zapravo moćan edukativni alat, ali se njime zasad služi relativno malo učitelja.

Gemifikacija je relativno nov pojam, proširen 2007. godine kad je industrija kompjutorskih igara u svijetu prvi put nadmašila industriju filma i glazbe. Ljudi uglavnom misle da je gemifikacija isto što i igra ili kompjutorska igra, a nije tako.  Pojam gemifikacija zapravo  se odnosi na primjenu mehanike i dizajna kompjutorske igre pri rješavanju realnih problema:

• dizajn igre podrazumijeva svrsishodan proces ponavljanja procedura kako bi se izbrusile konkretne vještine potrebne za napredovanje u igri, te analitičko i kreativno razmišljanje potrebno za rješavanje problema
• mehaniku igre čine aktivnosti koje pomažu u motiviranju igrača, čine igru izazovnom i zabavnom; vrlo često je riječ o bodovima, virtualnim dobrima, moćima, darovima, , razinama koje treba prijeći …

 

Gemifikacija u edukaciji – i  u dizajnu edukativnih materijala, i u dizajnu načina poučavanja – koristi  nekoliko jednostavnih tajni zajedničkih i LARPu i kompjutorskoj igri:

• Ima dobru priču, dobar scenarij.
• Igrač nije promatrač, nego aktivni sudionik koji cijelo vrijeme mora biti usredotočen kako bi mogao pravovremeno reagirati.
• Igrač mora samostalno razmišljati i donositi odluke da bi riješio stvarni problem. Međutim, mora i surađivati s drugim igračima ako problem nadrasta mogućnosti pojedinca.
• Igrač na početku nema dovoljne vještine za sve izazove pred kojima se nalazi. Zato uči na svojim neuspjesima: dobiva brzu povratnu informaciju o uspješnosti svake svoje aktivnosti. Ako je aktivnost bila neuspješna, ponavlja procedure i brusi vještine dok ne budu dovoljno dobre da bi mogao prijeći na sljedeću razinu igre.
• Tijekom igre, igrač neprestano dobiva i vanjske poticaje za svoja uspješna rješenja i to kroz sustav bodova, sitnih priznanja, nagradica. Sve to u njemu potiče osjećaj da napredovanje u igri ovisi isključivo o njemu i gradi mu osjećaj samopouzdanja: što bolje razvija potrebne vještine, više se penje napredujući u igri.

 

 

I na kraju, sjajna tema za razmišljanje:

Ako je igra igračima nezanimljiva i nepoticajna, oni odustanu. Potpuno je isto i s učenjem: ako učenik način poučavanja smatra nezanimljivim i nepoticajnim, odustaje jer nema osjećaj da napreduje. Ako učenik nema osjećaj da je to o čemu uči njemu bitno, ne sudjeluje u aktivnostima na satu, dosađuje se, ometa rad na satu i – ne uči.

Zato svim ostalim izvorima za cjeloživotno učenje nas učitelja treba pridodati još jedan izvor: kompjutorske igrice. Niste li ih dosad igrali, zamolite koje dijete da vam otkrije u što to satima bulji… igrajte s njim i otkrijte što je u tomu ono što privlači. Pa principe gemifikacije u čiju ste se motivacijsku vrijednost osobno uvjerili pokušajte kreativno iskoristiti u dizajnu svoga poučavanja. Putem koji je izazovan i zabavan prirodno se razvijaju kompetencije i sigurno se stiže do zadanih postignuća.