Pouka iz štanda za limunadu

Dosad smo s učenicima poduzetništvo uglavnom usput spominjali u okviru jedne od šest strukturnih dimenzija Građanskoga odgoja, onoj o gospodarstvu. Kurikularna reforma prestrukturirala je GO, izbacila iz njega poduzetništvo  i svela ga na samo tri mikrokoncepta: ljudska prava, demokraciju i civilno društvo. Poduzetništvo je, međutim, postalo posebna međupredmetna tema.  Naučiti učenike poduzetnički razmišljati i djelovati  te im pomoći da steknu osnove ekonomske i financijske pismenosti toliki je životni imperativ da je zaslužilo biti posebnom međupredmetnom temom osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja.

Djeca u Americi već cijelo stoljeće svoj odgoj za poduzetništvo  počinju u predškolskoj dobi stječući isustva organiziranjem svoga štanda za limunadu. Očevi naprave štandove, a mame djeci posude novac za kupnju limuna i šećera, posude im čaše i vrčeve, priručne hladnjake za vodu… Djeca postave svoj štand  u dvorištu ispred kuće i prodaju limunadu susjedima i namjernicima. Navečer moraju izbrojiti dnevni utržak. Kad završe svoj poduzetnički projekt sa štandom za limunadu,  od svojih dnevnih utržaka moraju podmiriti troškove mamama i tatama, što znači da moraju vratiti novac koji su mame uložile u limun i šećer te im platiti nadoknadu za sve ono što su od njih posudili i koristili. Očevima treba vratiti novac koji su uložili u štand i platiti im za pravljenje štanda, te naknadu za korištenje zemlje…  Novac koji im nakon toga preostane (ako uopće što preostane) njihova je zarada. Tako na svojoj koži uče najvažniju poduzetničku lekciju: da dnevni utržak nije isto što i zarada, da je zarada novac koji ti ostaje kad pokriješ sve troškove… Iz toga slijedi i vrlo važna lekcija da cilj poduzetništva nije ubiti se od posla da vi na kraju samo pokrio troškove.  Cilj je poduzetništva ostvariti svoju ideju i pritom zaraditi. A da bi se ostvario taj cilj, potrebno je dobro, dobro planirati i računati.

Razmislimo li malo, sve što dijete treba naučiti o poduzetništvu, već je sadržano u prvom štandu za limunadu koji organiziraju: trud koji treba uložiti da bi se ostvarila poduzetnička ideja, odgovornost za posao i rizici koje on nosi sa sobom, radost zbog prvog „zarađenog“ novca, hladan tuš kad shvate da moraju platiti sve što su drugi uložili u njihov posao i da im u konačnici kao dobit ostaje samo ono što nakon toga preostane… te da uspješno poduzetništvo ne znači štedjeti i ulagati manje, nego ulagati pametnije, pametnije planirati i djelovati kako bi na kraju ostvarili što veću dobit.

Učiti djecu poduzetništvu ne znači reći im što da rade i organizirati im prodajni štand da prodaju to što su napravili… iako se često školsko zadrugarstvo upravo na to svodi. Učiti djecu poduzetništvu znači naučiti ih da sve to SAMI osmisle, isplaniraju, proračunaju i uspješno naprave.

Za planiranje štanda za limunadu – štanda koji neće samo pokriti troškove, nego će ostvariti dobit i prerasti u uspješan i ozbiljan poduzetnički projekt – potrebno je razmisliti o brojnim sitnicama, dobro se raspitati, proaktivno planirati, snimiti tržište i konkurenciju, osmisliti promociju, poštovati propise i zakone, biti otvoren za nove ideje i nova rješenja, biti hrabar, biti elementarno ekonomski i financijski pismen…  Na primjeru organiziranja nečeg tako trivijalnog kao što je dječji štanda za limunadu, dijete može naučiti osnove startup poduzetništva. Evo (abecednim redom) složen popis svega o čemubudući poduzetnik treba razmišljati dok planira svoj štand:

• Blagajna – imaš li blagajnu s dovoljno sitniša da ljudima uzvratiš novac kad plaćaju većim novčanicama?
• Briga za okoliš – prodaješ li svoju limunadu u čašama koje se mogu reciklirati? Što ćeš s otpadcima?
• Cijena – koliko će koštati tvoja limunada? Koliko košta čaša limunade, koliko puni vrč, a koliko velika pakiranja u bocama i kanistrima?
• Distribucija – razmišljaš li o drugim načinima na koje svoj proizvod (limunadu) možeš dostavljati kupcima? Možda da pakiranja svoje limunade prodaješ samoposluživanjima ili drugim štandovima za limunadu?
• Dizajniranje štanda – kako će štand izgledati, gdje će se nalaziti tvoj pribor i sirovine, gdje blagajna, kako će izgledati dio na kojem izlažeš i poslužuješ limunadu? Tko će dizajnirati štand? Koliko će te to koštati?
• Financiranje – kako ćeš namaknuti novac za pokretanje svoga posla?
• Fokusna skupina – na koliko ćeš ljudi testirati okus svoje limunade da budeš  siguran/sigurna da će se taj okus svidjeti i svima ostalima?
• Franšiza – je li tvoj posao sa štandom za limunadu dovoljno dobro krenuo da možeš zarađivati time da drugima prodaš svoja znanja o dobrom organiziranju štanda te im dopustiš da se (ako ti plate koliko tražiš) služe tvojim receptom,  imenom tvoje limunade i tvojim načinom poslovanja u svome poslu?
• Internet – na koje sve načine možeš iskoristiti internet za poboljšanje svoga posla?
• Istraživanje tržišta – kakve su kupovne navike tvojih susjeda i ostalih kupaca na koje računaš? Žele li oni platiti samo limunadu ili bi platili i dobru uslugu: superrashlađenu limunadu, lijepe čaše, klupu u sjeni pokraj štanda da popiju sjedeći u miru?
• Izradba i postavljanje štanda – tko će napraviti tvoj štand? Od čega će bti napravljen? Koliko će koštati materijal za izradbu štanda i sama izradba? Koliko će koštati dovoženje štanda na mjesto i njegovo postavljanje?
• Komunikacija s kupcima – kojim ćeš riječima kupcima ukratko predstaviti sebe i svoj proizvod? Kojim ćeš ih zgodnim sloganom privući na svoj štand? Kojim ćeš se riječima obraćati odraslima, a kojim djeci? Kako ćeš zahvaliti onima koji kupe tvoju limunadu? Što ćeš odgovoriti onima koji kušaju limunadu i odluče da je ipak ne će kupiti?
• Konkurencija – ima li u tvojoj blizini netko tko se bavi istim poslom kao i ti? Ako ima, kakve su njihove cijene, kvaliteta, usluga, je li njihov proizvod bolji od tvoga? Kako kupci reagiraju na njega? Kako ćeš kupce nagovoriti da odustanu od uporabe konkurentskoga proizvoda i odluče se za tvoj?
• Kontrola kvalitete – znaš li propise o kontroliranju kvalitete svoje limunade, čistoći ruku, čistoći čaša, skladištenju, deklaraciji proizvoda s navedenim sastojcima?
• Lokacija štanda – gdje ćeš postaviti svoj štand da privuče najviše kupaca? Je li to mjesto dovoljno prometno sigurno za djecu koja će dolaziti bez pratnje roditelja? Imaju li motorizirani roditelji gdje parkirati odluče li zastati pred tvojim štandom i djeci kupiti limunadu?
• Nadgledanje – koja će odrasla osoba nadgledati tvoje poslovanje i pomoći ti savjetima kad bude trebalo?
• Naziv proizvoda i naziv štanda – ima li tvoj proizvod (limunada) neko posebno ime po kojemu će ga kupci pamtiti i razlikovati od svih ostalih sličnih porizvoda. Ima li tvoj štand neko ime po kojemu će ga kupci moći spominjati i preporučivati drugima?
• Oglašavanje – kako ćeš privući ljude da dođu kupovati tvoju limunadu? Oglasima, plakatima, letcima? Gdje ćeš oglašavati? Koliko će te koštati letci?
• Pakiranje – hoćeš li limunadu prodavati u čašama na kojima je tvoj logo? Hoćeš li veće količine prodavati u običnim bocama i kanistrima ili će na njima biti tvoja reklama?
• Partnerstvo – hoćeš li raditi posve samostalno ili se planiraš udružiti s nekim prijateljem ili s nekom prijateljicom? Ako se udružiš s nekim, kako ćete podijeliti odgovornosti, kako ćete dijeliti troškove poslovanja i dobit na kraju? Hoćete li sklopiti ugovor? Ako hoćete, što će u njemu točno pisati, kako ćete osigurati da netko ne bude prevaren?
• Pribor i sirovine – voda, kockice leda, čaše, šećer, limun, vrčevi, rashlađivač … Kako ćeš sve to nabavljati, gdje ćeš držati i koliko će te to koštati?
• Promocija – kako ćeš obavijestiti ljude o postojanju svoga štanda i o svojoj limunadi? Kako ćeš ih privući da dođu kušati tvoju limunadu?
• Proračun – koliko planiraš potrošiti da pokreneš posao i koliko moraš zaraditi da pokriješ sve te troškove?
• Proširenje poslovanja – razmišljaš li uložiti svoju dobit i nabaviti još jedan štand?
• Radno vrijeme – kad će tvoj štand raditi? Kad se otvara, a kad zatvara?
• Sigurnost – kako ćeš zaštititi svoje prste od noža kojim režeš limun? Kako ćeš zaštititi sebe i kupce od mogućih oštrih ili oštećenih rubova na čašama?  Kako ćeš zaštititi sebe i ljude koji ti pomažu u poslu od kupaca koji te pokušaju prevariti, lopova ili od huligana koji ti žele uništiti štand?
• Tajni recept – imaš li svoj vlastiti recept za limunadu, čaroban omjer sastojaka koji će joj dati neponovljiv okus?
• Uvjeti plaćanja – na koje ćeš sve načine naplaćivati svoju limunadu? Samo gotovinom? Što je s kreditnim karticama? Hoćeš li davati popust kupcima koji naruče velike količine limunade (npr. za proslavu rođendana)? Budeš li davao/davala popuste na količinu, koliki će oni biti i koje ćeš uvjete postaviti?
• Vanjski uvjeti – razmišljaš li o okolnostima koje ne ovise o tebi, a mogu ti pokvariti ili popraviti posao na štandu: naglu zahlađenju s kišom, naletu tropskih vrućina… Kako ćeš odgovoriti na takve izazove?
• Vođenje knjigovodstva – kako ćeš pratiti količine i omjere novca koji ulažeš i novca koji dobivaš? Kako ćeš izračunati svoju dobit?
• Zakoni i propisi – znaš li jesu li ti potrebne kakve dozvole za štand i posao s limunadom? Treba li izdavati kupcima račun za svaku prodanu čašu limunade? Treba li tražiti kakvo dopuštenje za mjesto na koje kaniš postaviti štand? Moraš li plaćati kakve poreze i naknade za svoj posao? Kakve zahtjeve ima sanitarna inspekcija i njezini kontrolori?

Čini se pretjeranim? Istina je da ima poduzetnika koji ne planiraju na taj način. Istina je također, da upravo oni prvi propadnu kad se promijeni politika ili odnos moći koji im je omogućio da rade kako žele, improviziraju i budu nepošteni i grabežljivi.

Bolje je pretjerati s planiranjem, proaktivnošću i etičnošću nego pretjerati s hrabrošću i bahatošću te srljati u poduzetnički pothvat koji nije domišljen, koji stoji na klimavim nogama… pa završiti u katastrofi. To je, zapravo, prva stvar koju djecu treba naučiti kad je riječ o poduzetništvu. Druga važna pouka koju trebaju ponijeti sa sobom u život jest da su uspjeh preko noći, uspjeh bez truda i slučajni uspjeh naprosto – bajke. Uspjeh se zaslužuje, a to kako se zaslužuje – može se naučiti. To je ideja poduzetničkoga odgoja.

 

IZVAN OKVIRA

Okviri su često vrlo korisni jer omeđuju, sužavaju stvarajući osjećaj da možemo nešto držati pod kontrolom… stvaraju osjećaj sigurnosti… Okviri su, međutim, istovremeno i zatvori: granice koje nas prisiljavaju da ostanemo u rutini zaustavljajući nas da bilo što promijenimo, učinimo što novo, drukčije…

Biti unutar okvira znači vjerovati da za sve postoji jedan najbolji način, da se nešto ne može, da se mora baš ovako, a ne onako… Biti unutar okvira znači biti u svojoj zoni udobnosti. A avantura učenja, kao što znamo, započinje IZVAN te zone.

Istražujući ljudsku kreativnost, psiholog  J. P. Guilford  prije pedesetak godina skovao je pojam razmišljati izvan kutije. Pokus je bio vrlo jednostavan, sastojao se samo od 9 točaka koje je trebalo povezati trima ravnim crtama. Ovo su bili odgovori koje je nazvao razmišljanjem unutar kutije:

Nijedno od triju slikama prikazanih načina razmišljanja nije riješilo problem  jer su si svi rješavači postavili svojevrsnu autocenzuru koje nije bilo u zadatku: ograničili su duljinu triju zadanih crta unutar polja točaka.

Nekoliko je ispitanika, međutim,  razmišljalo drukčije, oslobodilo se autocenzure i riješilo problem:

Takav je način razmišljanja Guilford nazvao razmišljanjem izvan kutije. Tu su njegovu metaforu za kreativno razmišljanje odmah prigrlili drugi psiholozi, marketinški stručnjaci, menadžeri, umjetnici – ukratko: svi oni koji kreativni način razmišljanja smatraju preduvjetom za uspješno rješavanje prividno nerješivih problema. Nerješiv je, naime, samo onaj problem kojemu još nismo pronašli ključ za rješavanje. Drugim riječima, razmišljamo li kreativno (izvan kutije) svaki je problem rješiv.

„Kutija“ nije jedini ograničavajući način razmišljanja.

Oftamolozi pojmom tunelski vid označavaju očnu bolest kod koje se vidno polje toliko smanjuje da se bolesniku čini kako svijet promatra kroz mračni tunel.  Psiholozima je pojam tunelski vid postao metafora za način razmišljanja u  kojem se usredotočujemo na jednu točku/problem/rješenje/područje/način rada ili razmišljanja…  a za sve ostalo smo slijepi: eliminiramo, ne zapažamo, ostavljamo u mraku.

Dogodi nam se svima da nam vremenom navike prerastu u rutine i uopće ne primjećujemo da nam je način razmišljanja zapeo u kutiji ili u tunelskom vidu.  Relativno dobro funkcioniramo unutar tih ograničenja, čak postižemo i dobre rezultate. Međutim, to što proizvodimo iz godine u godinu je uglavnom jedno te isto. Nema promjene, nema kreativnosti. Na sve što je doista drukčije od onoga na što smo navikli sumnjičavo odmahujemo rukom odbacujući novotarije.

Teško je primijetiti svoju suženu percepciju: puni smo nevjerice i osjećamo se povrijeđeni kad nam netko natukne da s našim načinom razmišljanja nešto možda ne štima. Štima li ili ne štima, saznat ćete razmislite li o ovome pitanju:

Biste li svoje učenike poveli na popodnevni izlet na groblje kako biste ih potaknuli da čitajući natpise na grobovima počnu razmišljati o životu, vremenu koje imaju pred sobom, pravim vrijednostima u životu, važnosti postavljanja ciljeva, važnosti učenja, donošenja odluka, neodustajanja, rada na sebi…?

Tim Elmore svoj je život posvetio odgajanju djece za buduće poduzetnike i vođe. Na svojoj stranici  http://growingleaders.com/tim-elmore/ vodi vrlo inspirativan blog koji doista vrijedi pratiti, a ondje ćete pronaći i link za besplatno skidanje njegove odlične knjižice 52 Leadership Ideas  you can use with your students. Jedan od savjeta u toj knjižici je i onaj s razmišljanjem na groblju.  Dakako, možemo odmahnuti rukom i reći da je to glupost i da je neukusno.  A možemo i izići izvan okvira i probati. Ne samo tu ideju i ne samo ideje Tima Elmorea… Izići izvan okvira znači otvoriti se, dopustiti cijelom svijetu da bude naš resurs… i uživati u odabiranju.  

9 malih životnih lekcija Tima Ferrissa

Tim Ferriss je čovjek čije su mi knjige doista promijenile život. Počelo je s onom njegovom slavnom knjigom Četverosatni radni tjedan. Tada sam shvatila da nisam stvorena za ured, da u uredu gubim silne količine vremena ni na što, da mi ubija zdravlje… Shvatila sam da mi je strahovito teško sjediti od 8 do 16, da se naprosto u to vrijeme moram kretati, vidjeti nebo, disati, osamiti se, razmišljati… Poslove sam ionako uvijek iz ureda nosila kući i radila noću, pred zoru… kad sam najkreativnija. Zahvaljujući Timu Ferrissu pitala sam mogu li prestati dolaziti u ured i raditi od kuće. I dopustili su mi… pa sam se preselila u svoju drvenu kućicu i radim deset puta više i bolje nego što bih ikad napravila u uredu. Trebalo je samo znati što želiš i  – pitati… Ako ne pitaš, odgovor je uvijek NE. A pitaš li, imaš 50% šanse da odgovor bude – DA.
Tim Ferriss je opsjednut traženjem načina da se komplicirane stvari učine jednostavnima i da se učenje učini jednostavnim i zabavnim. Silno je inspirativan. Kad je objasnio način na koji je u tri mjeseca savršeno naučio japanski, testirala sam njegov način da vidim mogu li ja u tri mjeseca naučiti arapski. Budući da moj cilj nije bio stvarno naučiti arapski, nego samo vidjeti može li se to u tri mjeseca, moj je arapski ostao sasvim početnički, ali i to je velika stvar, zar ne? Dokaz da se može.
Činilo mi se da bi 9 malih, jednostavnih savjeta s Timova bloga moglo još nekoga nadahnuti da napravi u svom životu baš onu promjenu koja je potrebna da bi bio – zadovoljniji.

Prilagodi se ili izumri

Veliki kreativci tvrde da se kreativnost NE događa iz čista mira. Kreativnost je reakcija na problem za koji nemamo unaprijed naučeno rješenje. Dakle, da bi čovjek bio kreativan, prvo mora imati dovoljno motivirajući problem, a zatim i snažnu želju da ga riješi. Nije to tako samo u ljudi, Darwin je i opstanak vrsta pripisao upravo kreativnosti kojom su oni koji su opstali reagirali na promijenjene životne uvjete…

Deset savjeta za uspjeh

1. Preuzmi odgovornost za svoj život.

Najlakše je svoje uspjehe pripisivati sebi i svojoj sreći, a za neuspjehe kriviti nesretne okolnosti i druge ljude. Time, međutim, ne preuzimamo odgovornost za svoj život i ono što nam se događa  nego samo nalazimo brojne izgovore zašto nešto ne možemo napraviti. Ima ljudi koji zdvajaju nad svojim životima (to su oni koji optužuju i traže izgovore) i onih koji upravljaju svojim životima tako što su preuzeli odgovornost. Što znači preuzeti odgovornost? Nasmijati se onome u čemu nismo uspjeli i početi ponovno, ali na drugi način, riješiti se starih strahova i starih navika i početi donositi odluke kojima ćemo svoj život činiti onakvim kakvim želimo da bude.

2. Uči, uči i neprestano uči.

Budi dobro informiran. Zapisuj, pravi bilješke i primjenjuj naučeno. Neprestano uči, osobito uči iz svojih pogrješaka, smatraj ih pozitivnim iskustvima jer su ti otkrile načine na koji se problemi ne mogu riješiti. Povezuj iskustva, iziđi iz svojih uobičajenih navika u načinima razmišljanja, gledaj na problem iz drugih kutova, drugim očima. Pokušaj prikupiti dovoljno podataka i dopusti sebi dovoljno kreativnosti da vidiš veliku, panoramsku sliku kao da gledaš iz zrakoplova. Uči od onih koji su dokazali da znaju, gledaj ih, slušaj ih, pozovi ih na ručak, navedi ih da ti govore o tome kako su uspjeli. Začudo, uspješni ljudi vole govoriti o tome kako su postigli uspjeh i dijeliti svoje tajne  o tome. Iskoristi to i uči od njih. Nemoj napraviti pogrešku i slušati savjet ljudi koji sami nisu uspjeli u onome u čemu ti želiš uspjeti. Uči samo od onih koji znaju, samo od vrhunskih stručnjaka

3. Prepoznaj svoje kočnice za uspjeh i riješi ih se.

4. Postavi sebi velike, izazovne ciljeve.

Čovjek koji sebi postavlja male ciljeve ne postiže velike uspjehe. Cilj mora biti dovoljno velik da bude izazov, ali ne toliko prevelik da je praktično neostvariv. Cilj ti mora biti posve jasan: najbolje ćeš jasnoću cilja provjeriti ako ga nekome možeš objasniti samo u jednoj rečenici. Kad cilj možeš izraziti jednom rečenicom, on je fokusiran,  poput lasera je oštar, i tek te tako postavljen cilj može puniti entuzijazmom i davati ti energiju potrebnu da ga ostvariš. Određivanje cilja prvi je korak. Ali i tako oštro određen cilj ostaje samo san ako ne razradimo plan kako ga ostvariti. Plan naše snove čini ostvarivima.

5. Sve što radiš radi predano, sa zanosom i strašću.

Nije uspješan čovjek onaj koji uvijek radi samo ono što voli, nego onaj tko voli sve što radi. Koji me to poslovi istinski uzbuđuju, zbog kojih gubim pojam o vremenu, zbog kojih se osjećam ispunjeno, koje bih radila i kad me nitko ne bi na to prisiljavao ili mi za to plaćao? Uspješni ljudi imaju viziju sebe i svog života za pet, deset, dvadeset, pedeset, sto godina unaprijed. Sanjaju i vizualiziraju. Uvijek sa sobom nose svoj san, toliko su usredotočeni na njega da njihova podsvijest čak i kad spavaju rješava probleme korak po korak dok ga ne ostvare. Kažu da postajemo ono o čemu cijele dane razmišljamo, onoga na što smo smo većinu  vremena  usredotočeni. Zato je neopisivo važno da razmislimo o svojim mislima: ne smijem si dopustiti da vše  vremena razmišljam o onome što ne želim nego o onome što želim. O jasnoći kojom smo odredili svoj cilj i razradili korake do njega ovisi koliko ćemo biti predani i s koliko ćemo  ga  zanosa ostvarivati. Uspješan čovjek svoj radni dan počinje večer prije: pravljenjem plana, dnevnoga rasporeda sutrašnjih koraka koji vode prema cilju.

O svojim ciljevima dobro je razgovarati sa što više dobronamjernih i pozitivnih ljudi. Njihovo raspitivanje o tome kako napredujemo na svome putu može nam biti snažan poticaj da nastavimo u trenutcima kad malo posustanemo. Velika je pogreška govoriti o svojim ciljevima negativnim ljudima jer će nas oni nastojati pokolebati, odgovoriti, razbiti nam san. Ako ne uspijemo ostvariti svoj cilj u zadanu vremenu, ne treba se prepustiti razočaranju, nego nastaviti  predano ga ostvarivati na neki djelotvorniji način.

6. Ne čekaj prilike, stvori ih.

Ljudi s duhom oskudice (ljudi uskih vidika) vjeruju da je prilika malo, a mnogo onih koji vrebaju na njih, kako je velika vjerojatnost da će nam netko zgrabiti dobru priliku pred nosom. Nasuprot njima, ljudi s duhom obilja (ljudi širokih pogleda) vjeruju da je sve oko nas prepuno prilika koje samo treba prepoznati i iskoristiti. Za njih, dakle, ne vrijedi to da će nam netko oteti prilike, nego da ćemo ih propustiti prepoznati. A propuštamo ih prepoznati kad nas zaustave strahovi  i sumnje. Naši strahovi od pogjreške i od tuđih mišljenja, isto kao i sumnje u sebe i vlastite sposobnosti čvrsto  nas zatvaraju za nova iskustva, zbog njih ne prihvaćamo  izazove i ostajemo  u poznatim vodama, prepuštajući se kolotečini. Uspješni su ljudi oni koji su cijelo vrijeme posve otvoreni  za sve što se može dogoditi, koji ne ograničuju sami sebe samo na one unaprijed zamišljene (idealne) prilike koje treba dočekati u životu. Razlika je između uspješnog i neuspješnog čovjeka samo u tome što je neuspješan toliko zaposlen kukajući kako nema sreće da propušta zapaziti i iskoristiti prilike koje bi mogao prilagoditi svojim ciljevima kad bi bio samo malo fleksibilniji. Ne treba sebi postavljati pitanje zašto nešto nije ovako ili onako kako smo mi to zamislili. Sebi treba postavljati pitanja što učiniti s neočekivanom prilikom i kako je prilagoditi ostvarenju svojih ciljeva.

7. Misli na to da uvijek imaš izbor.

Mnogi od nas nezadovoljni su svojim poslom ili svojim odnosima, a ništa ne čine da to promijene jer misle da nemaju izbora pa moraju trpjeti. Uvijek imamo izbor da učinimo nešto i promijenimo ono što nam ne odgovara, ali na žalost, nemamo uvijek hrabrosti i snage to učiniti. Čini nam se jednostavnije ostaviti sve kako jest. Svatko od nas povremeno treba napraviti veliko čišćenje svojih misli i riješiti se onih koje nas blokiraju i zaustavljaju u izborima i ostavljaju u sigurnoj kolotečini. Iznimno su uspješni oni ljudi koji u životu neprestano prave odabire i donose odluke kojima mijenjaju sebe, situacije, poslove, odnose…

8. Od svoga života učini avanturu.

Kad smo otvoreni  za avanture, otvoreni smo i za prilike koje dolaze s neočekivanih strana, spremni smo na sve, pripremni za promjene, veselimo se izazovima, ni za kakve svoje navike nismo prečvrsto vezani, živimo prema pravilima koje sami stvaramo, uživamo u svakom svom danu kao da nam je posljednji u životu. Dragocjena nam je svaka minuta. Ne gubimo vrijeme na besmislene aktivnosti i rutinske poslove: naučili smo prenijeti na druge poslove koje ne moramo, ne možemo ili ne želimo sami obaviti. Radimo ono u čemu smo najbolji, u vrijeme kad smo najproduktivniji i najkreativniji, a u slobodno vrijeme uživamo s obitelji ili u aktivnostima kojima se radujemo, koje nas obnavljaju i ispunjavaju.

9. Ne čekaj da stigneš do cilja kako bi uživao/uživala, uživaj u putovanju prema cilju.

Ljudi često žive nezadovoljni svojim životima i nadaju se da će uživati tek kad odu u mirovinu, dobiju djecu, dobiju na lotu… Zašto čekati na nešto što se možda nikada neće dogoditi? Treba uživati sada, pozobati svaku mrvicu radosti na putu prema cilju. Cilj koji želimo ostvariti ne smije nas u međuvremenu pretvoriti u žrtve koje se odriču svakog užitka danas kako bi uživale jednoga dana.

10. Živi iznutra prema van.

Svatko od nas nosi u sebi golemo bogatstvo odgovora, rješenja za sve probleme na koje nailazimo i silnu unutarnju snagu za sve što želimo učiniti. Svoja unutarnja blaga treba samo znati otkriti kako bismo ih mogli iskoristiti. Treba naučiti čuti te tihe, mudre glasove u sebi. U tome nam najbolje pomaže tišina, mir, samoća, udubljivanje u sebe, meditacija… Svi doista uspješni ljudi uzdali su se uglavnom sami u sebe, naučili su uroniti u sebe, istraživati se, a zatim su s punim pouzdanjem naučili dopustiti svojoj intuiciji da ih vodi. Naučili su sami sebi biti najbolji prijatelj, saveznik, najveća potpora. To ne znači da su se osamili i otuđili od drugih ljudi, naprotiv, žive okruženi ljudima koji dijele njihove snove i koji se međusobno podupiru. Međutim, svoju pravu snagu crpe iz najobilnijega izvora: iz sebe samih.

Preko pet planina do samopouzdanja

Osobe s niskim samopouzdanjem muka su sebi i svima oko sebe. Njihov je najveći problem što se zbog niskog samopouzdanja ne usude mijenjati okolnosti koje im smetaju pa se začahure u svojoj usamljenosti i ostaju se vrtjeti u svojim krugovima. Sabotiraju sami sebe, ne dopuštaju si ostvariti svoje mogućnosti. Poistovjetili su sebe sa svojim neuspjesima i zato su često zarazno nezadovoljni, neraspoloženi… Vjeruju da su žrtve, žive u stresu… Izbjegavaju probleme, nesuradljivi su, boje se i opiru svemu što je novo i nepoznato… Boje se veza i imaju problema u odnosima s drugima: katkad se povlače u sebe, a katkad se agresivno nameću… Ovisni su o tuđim mišljenjima, naporni u zahtijevanju pozornosti, pohvala, nagrada, priznanja… čime uglavnom pokušavaju neutralizirati stalne negativne misli o sebi koje ih progone. Utjecaj pozitivnih iskustava je u njih uvijek samo privremen:  sa svakim i najmanjim neuspjehom, njihova slika sebe se ponovno mrvi i samopouzdanje im tone.

Kako odgojiti djecu sa zdravom razinom samopouzdanja? Kako ih naučiti da bezuvjetno prihvate sebe onakvima kakvi jesu, u paketu sa svojim manama i vrlinama, snagama i ograničenjima, da uvijek cijene sebe neovisno o trenutnim uspjesima ili neuspjesima?

Učenje samopouzdanja slično je restauriranju umjetničkih djela: sa slike sebe treba skinuti nataložene naslage loših iskustava i loših poruka, zaliječiti ožiljke i popraviti oštećenja koja su nastala. To nije lekcija, to je proces koji traži vrijeme i suradnju. Velik dio toga procesa svatko mora obaviti sam.

1. Možemo započeti, polagano, obraćanjem pozornosti i pozitivnim povratnim informacijama: uvijek komentirati, hvaliti ili kritizirati djelo, postupak, a nikad osobu. Dijete s niskim samopoštovanjem na taj ćemo način polako navikavati da odvoji sebe od svojih rezultata, da prestane istim mjerilom mjeriti svoju vrijednost i ispravnost/uspješnost onoga što čini.

2. Sljedeći korak mogao bi biti razbijanje straha od pogreške: svatko ima pravo pogriješiti, ali nitko nema pravo ne pokušati. Pogreške se ne događaju samo onomu tko ništa ne radi. Pogreške su dokaz da smo pokušali, ali da još nismo otkrili kako to nešto treba napraviti. Zato od pogreške nećemo praviti dramu, nećemo iz nje zaključivati da smo nesposobni… nego samo da još nismo otkrili pravi način. Budemo li se toga dosljedno držali, dijete će polako naučiti da treba razmisliti o pogreški ne zato da bi u tome pronalazilo potrvrdu svojih manjkavosti i nerviralo se, nego zato da bi sljedeći put moglo pokušati na drugi način, ne ponavljajući staru pogrešku.

3. Put prema samopouzdanju vodi preko samodiscipline. A nemoguće je samoga sebe na bilo što natjerati ako ne postoji vrijedan cilj kojemu težimo. Problem je kod osoba s niskim samopouzdanjem što ne vjeruju da mogu do cilja, pa se ne trude taj cilj ni odrediti, ni vizualizirati. A vizualiziranje cilja najmoćniji je alat za putovanje prema njemu. Vizualizirati znači vidjeti se već sad ondje kamo želimo stići, osjetiti kako se osjećamo na tom mjestu, osjetiti sreću što smo ondje… Kad smo vizualizirali cilj, kad ga svako jutro imamo pred očima, onda samodiciplina ovisi samo o tomu koliki ćemo korak prema željenome cilju danas učiniti. Dijete treba naučiti da danas razmišlja samo o današnjem koraku i da je današnji korak ostvariv, ali ga nitko umjesto njega ne može napraviti. I da ako odmah, brzo i najbolje što može napravi današnji korak – ostatak dana može raditi nešto što ga možda više privlači. Princip kojeg se nevjerojatno korisno držati u životu, glasi: Učini prvo ono što moraš, a onda se do mile volje bavi onim što želiš.

4. Put prema samopouzdanju vodi kroz radost: radost zbog koraka kojim smo se danas približili svome cilju, radosti zbog onoga što smo danas naučili, svega onoga po čemu smo danas makar mrvicu bolji nego što smo bili jučer. Vrijednost svoga današnjeg koraka ne mjerimo u odnosu na druge, nego u odnosu na sebe prije i sebe sada. Dijete treba naučiti da je jedina osoba na svijetu koja može pratiti njegov napredak – ono samo. Svatko je od nas natjecatelj s kojim se svaki dan nadmeće i od kojeg je – ako to želi – svaki dan makar mrvičicu bolji.

5. Kao što je potrebno vizualizirati svoj cilj da bismo se mogli disciplinirati u naporima da stignemo do njega, tako se je potrebno okružiti ljudima koji nas nadahnjuju da bismo mogli rasti. Ljudi koji su nam uzori zapravo su slike onoga što se sami trudimo postati… samo što su do toga stigli prije nas i zato od njih trebamo učiti. A da bismo mogli od njih učiti, moramo im prići, tražiti njihovo društvo, razgovarati s njima, slušati ih i gledati, razmišljati o onomu što čine i kako to čine. Vježbati da budemo kao oni…

 

Kako, dakle, djeci pomoći da restauriraju svoje slike sebe i izgrade svoje samopouzdanje? Trebamo im ponuditi povratnu informaciju, a ne ocjenu. Trebamo ih naučiti da radosno zarone u svoje pogreške, čeprkaju po njima i vide što su iz toga naučili.  Trebamo ih potknuti da sanjaju i da hrabro idu prema onomu o čemu sanjaju. Da se vesele svakom koraku i da na svakom koraku nešto nauče. I da ne bježe od uspješnijh od sebe, nego da se upravo s njima druže i od njih uče.

Jednostavno je, zar ne? Samo prijeđu tih pet planina.

Lekcija o bijesu

Aristotel je napisao: Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravom trenutku, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako.

Ponašanje je posljedica nekog našeg dobrog ili lošeg odabira. Iza  svakog je ponašanja, naime,  skrivena neka priča, emocija koja nas  katkad gura naprijed, katkad unazad, a katkad nas vrti u krug. Prilično je besmisleno pokušavati promijeniti nečije ponašanje a zanemariti emociju iz koje je izraslo.

Način na koji se učenici u razredu ponašaju posljedica je i njihovih osobnih priča i ozračja u razredu. Na njihove osobne priče možda i ne možemo naročito utjecati, ali na ozračje u razredu svakako možemo. Dovoljno se, za početak, upitati nije li možda ponašanje naših učenika rezultat – POTISNUTA BIJESA. Mnoštvo je sastojaka od kojih se mijesi bijes:   prezasićeni  su informacijama, neaktivni, umorni su, dosadno im je, razočarani su, uplašeni, iznervirani, povrijeđeni, gladni, osjećaju se zlostavljano, neshvaćeno, nevoljeno, nemoćno, besperspektivno… prisiljeni su sjediti u razredu, a vani polako oproljećuje…LJUTI su.

Psiholog Howard Kasinove, autor genijalne knjige Anger Management for Everyone , kaže da je LJUTNJA  emocija, normalna, zdrava, samoobrambena emocija koja se obično razvija kao odgovor na ponižavajuća, prijeteća, nemarna ponašanja druge osobe,  na njezin nedostatak poštovanja. Međutim, kad ljutnja izmakne kontroli, pretvara se u BIJESi postaje destruktivna i/ili agresivna. Problem s bijesom ne nastaje samo kad ga više ne možemo kontrolirati, još razorniji može biti kad ga – potiskujemo.

• Potiskivanje bijesa rezultira pasivno-agresivnim ponašanjima: ljudi koji gutaju svoj bijes često su cinični, zajedljivi, pesimistični, skloni kritiziranju, sitnim zlobama, inatljivi su na neki prikriveni  način,  tiho su neugodni, ne govoreći što zapravo žele pokušavaju učiniti da se osjećamo krivima…

Svatko se mora naučiti sam nositi sa svojom ljutnjom i bijesom, naučiti ne potiskivati, nego iskazati – ali  tako da se ne povrijedi druge.

Prva je lekcija u tom učenju – osvješćivanje emocije.  2014. godine Pixar je snimio edukativni 3D animirani film Inside Out, sjajnu priču o emocijama i o tome da ne znamo li upravljamo njima, one upravljaju nama. Cijeli film s titlovima na hrvatskome jeziku možete pogledati OVDJE.

Lekciju o bijesu možda bi najbolje učenicima bilo otvoriti legendarnim bjesovima bivšeg američkog profesinalnog tenisača Johna McEnroea. Pogledajte!

 

McEnroe je sjajan primjer iracionalnih ponašanja koja nastaju kad osoba ne zna kontrolirati svoj bijes. Pustite učenicima da sami uoče, opišu i zaključe kako izgleda i kako se ponaša osoba zaražena bijesom te kakve posljedice ima takvo ponašanje.

Sljedeći  praktični korak u ovladavanju vještine upravljanja ljutnjom i bijesom ponudio je 2009. godine američki  National Institutes of Health. Riječ je o jednostavnome alatu koji se može svesti na pet pitanja kojima naknadno racionaliziramo: učimo osvješćivati i promatrati fiziološke signale svoje narastajuće ljutnje, prisjetiti se onoga što ju je izazvalo i potaknulo, načina na koji smo reagirali, posljedicama tih reakcija i poukama koje smo iz toga izvukli. Evo tih pet pitanja:

1. Koje signale mi je tijelo uputilo kad je ljutnja počela prerastati u bijes (osjećaj „vrućine“ u glavi, ubrzano lupanje srca…)?
2. Što je konkretno potaknulo moj bijes u toj situaciji, što je bio okidač?
3. Kakva je bila moja reakcija: što sam učinio/učinila, kako sam se ponašao/ponašala?
4. Kakve je  dobre posljedice imalo to moje ponašanje? A loše?
5. Što bi drugi put pametnije bilo učiniti drukčije?

Upravljanje ljutnjom i bijesom dio je naše emocionalne inteligencije. A emocionalna inteligencija, kako to lijepo reče Daniel Goleman – nije urođena vještina. Mora se naučiti, isto kao i vožnja biciklom.  Ali problem je u tome što učenje vještina nije čin, nego proces… Nije dovoljno samo jednom reći, potrebno je uvježbavati iskazivanje emocija i upravljanje ljutnjom  sve dok ne postane – navika.

 

 

Pomozite im da ostanu bumbari

Nije li neobično što o razlozima ljudskih ponašanja vrlo često zaključujemo promatrajući – životinje?

U predtelevizijskim vremenima, cestama su putovali zabavljači s atrakcijama poput dresiranih buha: naučene skakati u poklopljenoj kutiji od cipela, buhe koje su se u početku skačući udarale u poklopac, vrlo su brzo naučile da moraju smanjiti visinu svojih skokova.  Navikle su se skakati nisko. Kad bi dreseri konačno maknuli poklopac, buhe su i dalje skakale nisko i ne pokušavaju iskočiti iz kutije.

Slično je bilo i sa cirkuskim slonićima koji su teškim lancima bili vezani uz čvrsto ukopane debele stupove dok su odrastali. Kasnije,  kad su odrasli, bilo ih je dovoljno uzicom  vezati za običan štap zaboden u zemlju. Nisu vjerovali da ga mogu iščupati, pa se nisu ni trudili.

Psiholozi su sličan pokus napravili s najproždrljivijom riječnom ribom: štukom. Veliki su akvarij u kojem je bila štuka pregradili zrcalom. Kad bi gladna štuka navalila na štuku u zrcalu, tresnula bi glavom u staklo. No, i ona je brzo naučila da je previše bolno stalno ponavljati istu pogrešku pa je – iako gladna – ostavila štuku u zrcalu na miru.

No, tužni dio pokusa počinje time što su znanstvenici maknuli zrcalo iz akvarija i u vodu pustili malu ribu koja je štuki inače poslastica… Gladna je štuka nije dirala. Pustili su u akvarij još ribica, ali i njih je štuka ostavljala na miru. Na kraju je jadna štuka uginula od gladi u akvariju punom hrane. Takvo ponašanje kojim se netko do smrti vrti u krugu samoograničavanja nazvano je štukinim efektom.

Postoji, međutim, u prirodi jedno stvorenje zbog kojega znanstvenici imaju priličnu glavobolju: bumbar. Prema svim mogućim izračunima, proračunima statike, omjera tjelesne mase i snage krila… nepobitno su dokazali da bumbari – ne mogu letjeti. A svi znamo da lete. U čemu je fora? Psiholozi bi rekli da bumbari lete zato što NE ZNAJU da ne mogu letjeti.

Mala djeca su poput bumbara: vjeruju da sve mogu i ničeg se ne boje. Istina je, opeku se, ali nakon toga postanu oprezniji. Što god je naučeno na vlastitoj koži ureže se u pamćenje … postaje dio životnoga iskustva. Svi smo svjesni da je to tako, pa ipak, u svojoj brižnosti, želji da pomognemo i zaštitimo svoju djecu i svoje učenike često od njih pravimo dresirane buhe i slonove… ili još gore, uplašene štuke.  Svako naše „nemoj“, „pazi“, „ ti to ne razumiješ, ja ću ti objasniti“… rezucka im krila, usađuje im strah i sumnju u sebe, briše u njima sjećanje na vlastitu moć.

Evo jedan zgodan savjet za učitelje koji  žele sačuvati bumbara u duši djeteta:

• Najavite im za sljedeći sat ispit iz gradiva koje niste još obrađivali.
• Recite da će se pri pisanju ispita smjeti koristiti svojim udžbenicima i svim ostalim materijalima za koje misle da im mogu pomoću u rješavanju zadataka. Prvi takav ispit ocijenite, ali ocjene samo taj put nemojte unijeti u imenik. Onima koji ne riješe dobro ispit, personalizirajte domaće zadaće i učestajte ih.  Na taj način im pomozite da nauče prepoznati i otkloniti specifični problem koji imaju s čitanjem, razumijevanjem, pronalaženjem informacije, odabirom i primjenom podataka potrebnih za rješenje zadatka, učenjem…  Ohrabrite ih: uspješno učenje nije stvar pameti, nego raznih vještina koje im razvijate takvim zadatcima. Pomozite im da povjeruju da mogu biti uspješniji nego što su mislili da mogu. Kad osjetite da su svi spremni, najavite novi ispit s gradivom koje niste učili. Recite im da će ovoga puta ocjene ići u imenik.
• Na isti način možete pisati i ispite koje rješavaju u paru ili timski.

Što možete izgubiti takvim ispitima? Ništa. Učenici će učiti samostalno učiti: Umjesto reproduciranja zapamćenih i uskladištenih informacija,  naučit će razmišljati, povezivati, odabirati potrebne podatke… I pritom će se dobro zabaviti. 

Što još  možete dobiti ispitima iz gradiva koje još niste obrađivali, otkrit ćete samo ako pokušate. Naime, nisu samo djeca zaboravila da su bumbari, katkad i mi odrasli to zaboravimo.

Odaberimo svjetlost

Stara tahićanska legenda kaže da Sunce svakom djetetu na dan rođenja napuni zdjelu svojom svjetlošću. Ali svaka ružna misao ili ružan čin u čovjekovu zdjelu svjetlosti ubaci po jedan kamenčić istiskujući pritom komadić svjetlosti. Kamenčić po kamenčić i ljudi svoje zdjele polako napune kamenjem…  u njima više nema mjesta za svjetlost. Međutim, ako čovjek požali za svojom svjetlošću i ponovno je poželi, rješenje je vrlo jednostavno: dovoljno je očistiti se od svega ružnoga i istresti kamenje iz svoje zdjele.

Jutros u 5 sati i 48 minuta astronomski je počela je zima. Sunce je sinoć zašlo u 16 sati i 17 minuta, a jutros u Zagrebu izašlo u  7. 31 minutu (U Dubrovniku je izašlo 15 minuta ranije)… Ova je noć bila najdulja u godini, a današnji će dan biti najkraći. Pregrmjeli smo, dakle, najgore: od sutra noći postaju kraće, a dani dulji. Vrijeme je kad počinjemo čistiti iz sebe mrakove koji su se nataložili u nama u vrijeme dugih noći… i puniti se svjetlošću.

Kako početi puniti svoju zdjelu svjetlošću?

Možda tako da za početak oprostimo sebi za sve svoje nasavršenosti, za sve što smo propustili učiniti, za sve što smo zabrljali … Zatim oprostimo drugima… i ispričamo se onima koje smo povrijedili…

Prisjetite se one Gibonijeve pjesme  o opraštanju… https://www.youtube.com/watch?v=DUGHmp2xyc0

U ovo doba darivanja, odaberimo svjetlost. Za sebe i za sve one koje volimo.

Ono si što vjeruješ da jesi

Ima 97 godina i najstarija je aktivna učiteljica joge na svijetu. Neprestano je u novim projektima, ima stotinu hobija… Katkad pomislim na nju i nasmiješim se. Drago mi je što ima ljudi koji ne priznaju ograničenja i koji im tako uspješno prkose. Neodoljivi su mi ljudi koji ustrajno i radosno šire granice svojih mogućnosti. Takvima se okružiti, od takvih učiti… njih odabrati da nam budu nadahnuće…