Kako učenike naučiti samostalno učiti

Najkorisnija vještina današnjice je vještina samostalnoga učenja. Ta vještina nije čak ni pitanje odabira, nego pitanje opstanka.

 

Prilike koje se svakodnevno mijenjaju traže čovjeka koji neprestano uči nešto novo da bi im mogao doskočiti. Činjenica je da učenici koji znaju učiti – vole učenje, a da ga oni koji nisu naučili učiti – ne vole, smatraju učenje nečim teškim i dosadnim pa prave probleme i sebi i učiteljima.

Kako učenike naučiti učiti?

Jedan od dobrih načina je da ih najprije ODUČIMO od sedam najčešćih pogrešaka lošega učenja. Koje su to pogreške, prikazano je na slici.

Što je alarmantno pogrešno u tih sedam najčešćih pogrešaka?

To što trajno ODBIJAJU učenike od učenja, demotiviraju, kvare im percepciju onaj iskonski doživljaj učenja kao radosti otkrivanja svijeta i spoznavanja sebe. Rezultiraju obeshrabrujućim porukama tipa: to je dosadno, to je teško, nisi ti za to… ODUSTANI!

Prva, dakle, stvar koju učenike treba naučiti kad ih učimo učiti jest da je riječ o vještini koju SVATKO može naučiti i u kojoj svatko može biti USPJEŠAN.

Svi poslovni i životni treneri uspjeha mašu istom zastavicom, zastavicom koja izgleda ovako:

Omjer na zastavici zovu Paretov princip.

Vilfredo PARETO bio je talijanski inženjer, ekonomist i sociolog iz 19. stoljeća. Iako se njegov omjer raspodjele prvotno odnosio na nešto specifično, danas ga teoretičari uspješnosti prihvaćaju kao univerzalno vrijedeći omjer između uloženoga napora i postignuća. U svemu čime se čovjek bavi.

Kad je riječ o učenju, to pravilo izgleda ovako:

Uložiš li 80 posto svoga truda i vremena u učenje i time ostvariš 20 posto rezultata – ne znaš učiti.

Onaj tko ZNA UČITI uložit će 20 posto vremena i napora da pokupi 80 posto onoga što treba naučiti. Paretov bi se princip u učenju mogao, dakle, sažeti savjetom: MANJE UČI, A VIŠE NAUČI, fokusiraj se na najvažnije.

I sad dolazimo do prvog koraka u učenju samostalnoga učenja: učenik mora naučiti odrediti što je bitno, a što nije. Svaki učitelj kojemu je stalo naučiti učenike samostalno učiti mora sam sebi iskreno odgovoriti na dva pitanja:

Može li moj učenik naučiti samostalno odrediti što je bitno, a što nije ako mu uvijek ja govorim što je bitno, nacrtam mu to na ploči, kažem mu što da podcrta u knjizi, upozorim ga što treba zapisati…?

Treba li moj učenik znati razlikovati bitno od nebitnog ako ga ja u usmenom i pisanom ispitivanju obasipam pitanjima o nebitnom?

Neopisivo je jednostavno učiti učenike uočavati što je bitno: prestanite im to govoriti.

Umjesto da im tumačite novo gradivo, neka na satu čitaju ulomak po ulomak iz udžbenika.

Ulomak je jedna ili više rečenica koje na okupu drži neka zajednička misao. Neka je otkriju.

Nakon svakog ulomka pitajte ih što je tu bitno, neka sažmu, kažu to svojim riječima. Ako sami nisu ulovili smisao i ono što je bitno – tad ste vi na redu da im to objasnite.

Ne PRIJE toga.

Drugi sjajan način da svoje učenike naučite otkrivati bitno jest – okrenuta učionica. Zadajte im da kod kuće prouče novu lekciju i izvuku bilješke, naprave šalabahter, priprema jednominutno predavanje… Kad na sljedećem satu čujete što su i kako su shvatili, onda se umiješajte nužnim objašnjenjima, primjerima, sintezama…

Ima jedna stara poslovica koja kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama.

Sve što ja uradim umjesto svoga učenika (ili svoga djeteta) – ono NE MORA. A ako ne mora, ni neće.

Pismo “zločestog” učenika

Ponašanje je poruka, komunikacijski čin kojim se pošiljatelj obraća primatelju. I nedisciplina u razredu je komunikacijski čin kojim učenici učitelju šalju neku poruku. 

Problem s porukama je uvijek u tome što su poput novčića složene od sadržaja s jedne strane i načina na koji je sadržaj izražen s druge. Novčić uglavnom padne tako da je način izražavanja okrenut prema gore: primatelj poruke vidi samo tu stranu pa – ako smetne s uma da postoji i ona druga – ponašanje poistovjeti sa sadržajem. I tako dolazi do teških nesporazuma. Upravo o tome govore bračni savjetnici kad upozoravaju da se 95 posto brakova raspada zbog loše komunikacije: onaj koji govori zamagli ono što misli načinom na koji to izražava, onaj koji ga sluša dodatno zamagli to što čuje načinom na koji sluša – i eto ti katastrofe. U razredu je isto kao u braku.

Dan Ariely, ekonomski bihevioralni psiholog sa Sveučilišta Duke, na svom je MOOC-u o iracionalnosti ljudskih ponašanja okupio više od 135.000 studenata. Njegova je osnovna tvrdnja da su naše odluke o ponašanjima iracionalne. Ljudi su hodajuće vreće emocija koje upravljaju većinom naših odabira i odluka. Zato je uzalud kaznama utjecati na nečije ponašanje: učenik koji se problematično ponaša ZNA da se ponaša onako kako ne smije, ali to ga ne zaustavlja. Kazna samo pridonosi da svojim dotadašnjim lošim odlukama pridoda još poneku. Pravi način postizanja poželjnih ponašanja su – veli Ariely – nagrade. Naravno, to ne znači da ćemo učeniku ponuditi bombončić da se smiri, ideja je u tome da mu pomognemo osjećati se bolje. Čovjek koji se bolje osjeća, donosi bolje odluke.

Svake se godine u ovo doba na portalima za učitelje i po učiteljskim blogovima vrti jedan sjajan tekst oblikovan poput pisma “zločestog” učenika.

TO “PISMO” POČINJE OVAKO:

Rugam ti se. Teroriziram. Vrijeđam. Uništavam. Psujem. Zlostavljam. Prevrćem očima. Drsko odgovaram. Moje te ponašanje možda katkad natjeralo u plač.

Molim te, nemoj moje ponašanje shvatiti osobno. Znam da ti sad to zvuči čudno, ali ono doista nije usmjereno protiv tebe. Sjeti se one priče o čovjeku koji je imao loš dan na poslu, pa kad se vrati kući nogom šutne psa. E pa – ti si taj pas. (To je samo metafora, nisam te htio uvrijediti.)

“ZLOČESTI” UČENIK DALJE OBJAŠNJAVA:

Ti znaš što će se dogoditi uliješ li ulje i vodu u istu posudu: ulje će plivati na vodi. Vidiš, ulje su moji strahovi i bol koju osjećam, a voda je sve ono dobro u meni. Koliko god se ja povremeno trudio da se promućkam, ulje uvijek ispliva na površinu… Nemoj me poistovjećivati s mojim bijesom i prkosom: to nisam pravi ja, to su samo moje reakcije na strah i bol… Možda se bojim da ne zaslužujem ljubav svojih roditelja… Možda me strah jer me povrijedio netko koga sam volio i komu sam vjerovao… Možda mi se dogodilo nešto užasno o čemu se ni s kim ne usudim razgovarati… I možda se prema tebi ružno ponašam baš zato što osjećam da si ti osoba koja bi mi mogla pomoći. Moje je ponašanje samo vapaj kojim tražim tvoju pomoć.

“PISMO” ZAVRŠAVA MOLBOM KOJA BI SE OTPRILIKE MOGLA SAŽETI U TRI TOČKE:

■ 1. ■

Ne nasijedaj kad te pokušavam naljutiti. Ja samo ne znam pronaći bolji način da privučem tvoju pozornost i osjetim da ti je stalo do mene.

■ 2. ■

Budi strpljiv sa mnom, kreni polako: iznutra sam loman i povrijeđen, a tog se smeća na mojoj površini nakupilo toliko da se ne da ukloniti odjednom… Ne budi razočaran što trud, strpljenje i ljubav koju ulažeš u mene ne donosi trenutačne rezultate. Sve što ulažeš ostaje u meni kao sjeme… koje će niknuti jednoga dana… kad za to dođe vrijeme.

■ 3. ■

Molim te, molim te, molim te: nemoj odustati od mene.

Kad vas neki učenik izbezumi ponašanjem, duboko udahnite i sjetite se: ne čini to da bi vas učinio nesretnim, to njegove unutarnje rane vape za vašom pomoći. Sasvim mu sigurno nećete pomoći ako ga – kaznite.

Pismo možete pročitati ovdje.

Moć formativne povratne informacije

Svi znamo kakvu je budalu car iz Andersenove bajke o carevom novom ruhu pravio od samoga sebe samo zato što su jedni šutjeli, drugi laskali, a treći mu lagali.

Priča o carevom novom ruhu zapravo je priča o tome kako je lako zalutati ako nemamo čvrstih uporišnih točaka za orijentaciju. Moralo se na kraju pojaviti iskreno dijete da car napokon shvati da je gol. Carevo novo ruho priča je o nevjerojatnoj moći povratnih informacija.

 

Nitko od nas nije otok. Komunikacija je mreža mostova koje gradimo jedni prema drugima da bismo mogli živjeti zajedno, a povratna je informacija najvažniji dio te mreže. Njome pratimo odjek onoga što govorimo i što jesmo svom sugovorniku. Pomaže nam da sebe doživimo iz drugoga kuta, drugim svjetlom osvijetlimo svoju subjektivnost, drugim očima promotrimo svoje zaključke i interpretacije, preispitamo ih, potvrdimo njihovu valjanost ili ih – ako se pokaže da je naša percepcija iskrivljena – korigiramo. Povratna je informacija preduvjet svake uspješne komunikacije, ali i svakog uspješnog učenja.

Francuski je filozof i pisac Jean Paul Sartre napisao 1944. jednočinku Iza zatvorenih vratao troje ljudi koji su se odjednom našli u paklu. Pakao koji je u Sartre u toj drami oslikao nije pakao demona leda, vatre i fizičkih muka, nego pakao koji su stvorili ljudi svojom lošom komunikacijom: vrijeđanjima, neslušanjem, neuvažavanjem, uskraćenim priznanjem…

Pakao je situacija u kojoj svi osjećaju jednako očajničku potrebu da ih drugi prihvate, ali nitko nije spreman prvi pružiti ruku.

Jeste li ikad razmišljali o tome da je uskraćivanje povratne informacije oblik zlostavljanja?

Zamislite sebe pred liječnikom dok čita vaš laboratorijski nalaz koji mu je upravo stigao, a čijih ste se rezultata danima bojali. Gledate ga, panično tragate za odgovorima na njegovu licu, a on pročita, cijelo vrijeme šuti, ni ne pogleda vas, nego samo napiše recept i prozove sljedećeg pacijenta.

……………..  o O o  ……………..

Tako se otprilike osjeća učitelj dok nešto tumači, a učenici ne slušaju, ignoriraju, vrte svoje filmove.

Tako se otprilike osjeća i učenik koji odgovara, a učitelj mu ni riječima, ni izrazom lica ne odaje što misli o njegovim odgovorima, samo mu na kraju upiše ocjenu i prozove sljedećeg učenika.

……………..  o O o  ……………..

Časopis EL [Educational Leadership]  posvetio je 2012. godine cijeli rujanski broj važnosti povratne informacije u obrazovanju. Povratnu informaciju u širem smislu definira kao sve vrste komentara nakon nekog čina, od pohvale i savjeta do ocjene. Međutim, pravo značenje povratne informacije u obrazovanju sužava samo na one informacije koje učeniku pomažu u ostvarenju željenih postignuća. Sužava ih, dakle, na formativne informacije i brojnim primjerima dokazuje da je uz takve povratne informacije uspješnost i u usmenim i u pisanim odgovorima učenika u prosjeku porasla više od 50 posto.

Formativne povratne informacije nisu općenite poput: odlično, dobro si to naučio, lijepo si to napravio, stvarno si se potrudio…, nego su uvijek:

1. usmjerene na cilj zadatka: Zadatak je bio napisati duhovitu recenziju. Pokaži koncept svoje recenzije prijateljima i pitaj ih je li im duhovito. Nakon toga razmisli što bi se moglo promijeniti ili dodati da bude bolje i zanimljivije.
2. konkretne: Provjeri redoslijed; primijeni pravilo o pisanju velikim početnim slovima u pisanju složenih imena država; provjeri jesu li sve godine točno napisane…
3. prijateljski intonirane, asertivne i jasne: Zbunjuju me dijalozi u ovom odlomku. Preradi ga da bude jasnije.
4. pravodobne: U fazi učenja formativna povratna informacija učeniku je potrebnaodmah, a ne tek kad na ispitu uočimo da učenik nije razumio. Učitelj ne mora imati vremena provjeravati svaku vježbu svojih učenika dok uče novo gradivo: povratnu informaciju učenik može dobiti i od učenika s kojim sjedi. Zato je važno usmjeravati učenike na suradničko učenje i naučiti ih da pomažu jedni drugima kvalitetnim povratnim informacijama.
5. dosljedna: Kriteriji za praćenje postignuća moraju biti jasni i ne smiju se mijenjati ovisno o situaciji ili raspoloženju.

NAVIKAVAJTE SVOJE UČENIKE DA DAJU I PRIMAJU POVRATNU INFORMACIJU.

Sjetite se da se najbolje pamte podatci koje čujemo na početku i na kraju nekog bloka informacija.Zato svakih nekoliko minuta prekinite predavanje pitanjem: Što vam je ostalo nejasno? Na koje pitanje niste dobili odgovor? Da čujemo neki zgodan primjer za ovo što smo rekli! Kako bi se to moglo jednostavnije protumačiti?

Ne zaboravite na kraju sata postaviti pitanje: Jeste li zadovoljni današnjim satom? I dobro, dobro poslušajte odgovor. Učenike također naučite da povratnu informaciju nikad ne daju i ne doživljavaju kao kritiku, nego kao način da vide ono što sami iz svoga kuta ne mogu vidjeti, da lakše uče i brže napreduju.

Pomozite im da ostanu bumbari

Nije li neobično što o razlozima ljudskih ponašanja vrlo često zaključujemo promatrajući – životinje?

U predtelevizijskim vremenima, cestama su putovali zabavljači s atrakcijama poput dresiranih buha: naučene skakati u poklopljenoj kutiji od cipela, buhe koje su se u početku skačući udarale u poklopac, vrlo su brzo naučile da moraju smanjiti visinu svojih skokova.  Navikle su se skakati nisko. Kad bi dreseri konačno maknuli poklopac, buhe su i dalje skakale nisko i ne pokušavaju iskočiti iz kutije.

Slično je bilo i sa cirkuskim slonićima koji su teškim lancima bili vezani uz čvrsto ukopane debele stupove dok su odrastali. Kasnije,  kad su odrasli, bilo ih je dovoljno uzicom  vezati za običan štap zaboden u zemlju. Nisu vjerovali da ga mogu iščupati, pa se nisu ni trudili.

Psiholozi su sličan pokus napravili s najproždrljivijom riječnom ribom: štukom. Veliki su akvarij u kojem je bila štuka pregradili zrcalom. Kad bi gladna štuka navalila na štuku u zrcalu, tresnula bi glavom u staklo. No, i ona je brzo naučila da je previše bolno stalno ponavljati istu pogrešku pa je – iako gladna – ostavila štuku u zrcalu na miru.

No, tužni dio pokusa počinje time što su znanstvenici maknuli zrcalo iz akvarija i u vodu pustili malu ribu koja je štuki inače poslastica… Gladna je štuka nije dirala. Pustili su u akvarij još ribica, ali i njih je štuka ostavljala na miru. Na kraju je jadna štuka uginula od gladi u akvariju punom hrane. Takvo ponašanje kojim se netko do smrti vrti u krugu samoograničavanja nazvano je štukinim efektom.

Postoji, međutim, u prirodi jedno stvorenje zbog kojega znanstvenici imaju priličnu glavobolju: bumbar. Prema svim mogućim izračunima, proračunima statike, omjera tjelesne mase i snage krila… nepobitno su dokazali da bumbari – ne mogu letjeti. A svi znamo da lete. U čemu je fora? Psiholozi bi rekli da bumbari lete zato što NE ZNAJU da ne mogu letjeti.

Mala djeca su poput bumbara: vjeruju da sve mogu i ničeg se ne boje. Istina je, opeku se, ali nakon toga postanu oprezniji. Što god je naučeno na vlastitoj koži ureže se u pamćenje … postaje dio životnoga iskustva. Svi smo svjesni da je to tako, pa ipak, u svojoj brižnosti, želji da pomognemo i zaštitimo svoju djecu i svoje učenike često od njih pravimo dresirane buhe i slonove… ili još gore, uplašene štuke.  Svako naše „nemoj“, „pazi“, „ ti to ne razumiješ, ja ću ti objasniti“… rezucka im krila, usađuje im strah i sumnju u sebe, briše u njima sjećanje na vlastitu moć.

Evo jedan zgodan savjet za učitelje koji  žele sačuvati bumbara u duši djeteta:

• Najavite im za sljedeći sat ispit iz gradiva koje niste još obrađivali.
• Recite da će se pri pisanju ispita smjeti koristiti svojim udžbenicima i svim ostalim materijalima za koje misle da im mogu pomoću u rješavanju zadataka. Prvi takav ispit ocijenite, ali ocjene samo taj put nemojte unijeti u imenik. Onima koji ne riješe dobro ispit, personalizirajte domaće zadaće i učestajte ih.  Na taj način im pomozite da nauče prepoznati i otkloniti specifični problem koji imaju s čitanjem, razumijevanjem, pronalaženjem informacije, odabirom i primjenom podataka potrebnih za rješenje zadatka, učenjem…  Ohrabrite ih: uspješno učenje nije stvar pameti, nego raznih vještina koje im razvijate takvim zadatcima. Pomozite im da povjeruju da mogu biti uspješniji nego što su mislili da mogu. Kad osjetite da su svi spremni, najavite novi ispit s gradivom koje niste učili. Recite im da će ovoga puta ocjene ići u imenik.
• Na isti način možete pisati i ispite koje rješavaju u paru ili timski.

Što možete izgubiti takvim ispitima? Ništa. Učenici će učiti samostalno učiti: Umjesto reproduciranja zapamćenih i uskladištenih informacija,  naučit će razmišljati, povezivati, odabirati potrebne podatke… I pritom će se dobro zabaviti. 

Što još  možete dobiti ispitima iz gradiva koje još niste obrađivali, otkrit ćete samo ako pokušate. Naime, nisu samo djeca zaboravila da su bumbari, katkad i mi odrasli to zaboravimo.

BITI DIO PRIČE

Alfred Hitchock se u 37 svojih filmova na trenutak osobno pojavio u nekom kadru. Takvo se kratko pojavljivanja neke poznate osobe u filmu zove cameo uloga. Njome poznata osoba svojim pojavljivanjem filmu pridodaje neku dodatnu dimenziju unoseći djelić svoje karizme. Daniel Craig, glumac koji je deset godina glumio Jamesa Bonda, poželio se pojaviti u cameo ulozi u jednom od filmova svoga omiljenog serijala Ratovi zvijezda. Zamolio je Abramsa, redatelja The Force Awakens, sedmog iz serijala, da mu omogući pojavljivanje u jednoj anonimnoj cameo ulozi. Film je prije nekoliko tjedana premijerno prikazan u Hrvatskoj i na odjavnoj smo špici doista na trenutak vidjeli ime Daniela Craiga, iako njega nigdje u filmu nismo vidjeli. Međutim, bio je ondje: jedan je od onih stormtroopera u bijelim oklopima s maskama na licu.

Craig u Ratovima zvijezda nije želio glumiti važnu ulogu, samo je kao veliki fan serijala želio biti dio priče.

Ozračje u kojem živimo nalik je lošemu braku u kojem zaraćeni roditelji djecu izbezumljuju suprotnim porukama. S jedne strane imamo potrošačko društvo koje UZMI  porukama nameće svoje vrijednosti: materijalnim dokazima mjerljiv uspjeh u životu, neprestano nadmetanje, trčanje za trenutnim užitcima, beskrajno udovoljavanje vlastitomu egu, zaluđenost kolektivnim stereotipima i predrasudama, iluziju o lakom bogaćenju i preko noći stečenoj slavi. Prisiljava nas da budemo slučajni statisti u kontekstima koje režira konzumersko društvo. S druge strane je naše tiho unutarnje JA očajnički žedno SMISLA, ostavljanja traga, stvaranja, davanja… naše male cameo uloge u kojoj se, poput Daniela Craiga, želimo radovati što smo ostavili svoj trag u priči koja nas nadahnjuje.

To je sjajna tema za razmišljanje:

• Jesam li ja slučajni statist u nametnutoj životnoj ulozi ili sam se izborila za svoju cameo ulogu u priči u kojoj žarko želim sudjelovati?
• Jesu li moji učenici statisti u mojoj priči ili im dopuštam da osmisle svoje osobne cameo uloge u priči koja se zove stjecanje znanja i kompetencija?
• Motiviram li ih izvanjskim poticajima (ocjenama) kao statiste ili im pomažem da pokrenu svoj osobni unutarnji žar, svoju unutarnju motivaciju?

Tim Elmore svoju je životnu misiju pronašao u pomaganju mladima da postanu lideri sutrašnjice. Osnovao je organizaciju Growing Leaders ( www.GrowingLeaders.com ) i napisao dvadesetak međunarodnih uspješnica među kojima su: Generation iY: Our Last Chance to Save Their Future; Artificial Maturity: Helping Kids Meet the Challenges of Becoming Authentic Adults; 12 Huge Mistakes Parents Can Avoid. Sve njegove knjige i blogovi vrte se uvijek oko istoga: kako motivirati mlade ljude da nauče ono što im treba kako bi sutra poveli svijet i svima nama svijet učinili boljim. Evo njegovih savjeta:

Primjećujete li foru na koju Tim Elmore dobiva mlade ljude koje odgaja za buduće lidere? Nudi im predstavu kojoj ne mogu odoljeti, ali im ostavlja da u toj predstavi sami odaberu svoju cameo ulogu. Nudi im da budu dio priče do koje im je stalo. Onaj tko je prisiljen sudjelovati u priči koja ga ne nadahnjuje, ostaje vječni statist.

 

Dizajn poučavanja po CAR modelu

CAR (Classroom Action Research) je jedan od modela kojima proaktivni učitelj personalizira poučavanje u svom razredu. Počinje time što promatra i istražuje način na koji razmišljaju i uče njegovi učenici kako bi otkrio razinu na kojoj se pojavljuju problemi u njihovim tehnikama shvaćanja i učenja. Zatim promišlja i traži najdjelotvorniji način dizajniranja sata i odabira učeničkih aktivnosti  kojima bi otklonio probleme koje imaju i na najdjelotvorniji način doveo učenike baš tog konkretnog razreda do željenih postignuća.  Standardni plan akcije ima pet koraka:

CAR model zaopravo je neprekidna spirala učenja iz iskustva, propitkivanja,  samovrednovanja i usavršavanja. Jednako je korisna i učitelju koji želi aktivno razvijati dizajn svoga poučavanja prema potrebama učenika, ali i učenicima koji žele naučiti učiti.

Ono što je zapravo zanimljivo u CAR modelu je metoda analize problema koje učenici imaju pri razumijevanju i učenju.  Ona se temelji na SOLO taksonomiji o kojoj se u nas nije puno pisalo. SOLO (Structure of Observed Learning Outcomes) taksonomija osmišljena je 1982. godine, a Biggs i Tang su je revidirali i opisali 2007. Riječ je o razinama složenosti ishoda do kojih su učenici stigli. SOLO taksonomija nabraja pet razina:

Evo i malo opširnijega opisa postignuća na pojedinim razinama SOLO taksonomije:

SOLO taksonomija nije samo alat za dijagnostiku pri dizajniranju poučavanja po CAR modelu. Ona je ujedno i sjajan alat za opisno ocjenjivanje jer je konkretna i lako dokaziva iz analize učeničkih odgovora. Sjajna je i kao formativni alat kojim se jednostavno može provjeravati i pratiti kad učenik počinje prerastati trenutnu i  dohvaćati  sljedeću razinu.  Podsjeća na Bloomovu taksonomiju kognitivnih vještina, ali je preciznija i praktičnija kad je riječ o postignućima.

 

Ne uči za peticu, uči za mercedes!

Imate učenike koji su totalno nemotivirani, toliko da ih čak ni ocjene ne mogu pokrenuti i potaknuti da se prime knjige? Neka vaša prva ovododišnja poruka takvim učenicima bude:  NE UČITE ZA OCJENU, UČITE ZA MERCEDES!

Analogija s mercedesovim znakom zapravo je slika kompetencijskoga trokuta. U školi se uči zapamtiti i shvatiti ono što je važno te to primijeniti u odgovaranju na pitanja i rješavanju zadataka  kojima učitelji provjeravaju i ocjenjuju  uspješnost u učenju. To je učenje za ocjenu.

Međutim, treći, neopisivo važan dio kompetencijskoga trokuta su meke vještine: životni stavovi i dobre navike koje čovjeku omogućuju da bude uspješan u onome što radi i zadovoljan svojim životom. Ono što se uči za ocjenu nije samo sebi svrha, nego je samo poligon na kojem se uvježbavaju meke  vještine i dobre životne navike. O kojim je to vještinama i navikama riječ?

O vještinama koje su neophodne onima koji žele jednoga dana sami (na pošten način) zaraditi za svoj mercedes (avion, vilu s bazenom, ergelu trkaćih konja … ili nešto drugo o čemu sanjaju):

• da se natjeraš raditi ono moraš, iako ti se ne da
• da se naučiš prvo obaviti ono što moraš, a onda uživati u onome što voliš
• da se natjeraš završiti posao i to pravodobno i najbolje što možeš
• da pitaš druge kad nešto ne znaš, surađuješ s drugima, razmjenjuješ ideje, budeš otvoren za različitosti, za nove ideje, nove ljude, nova rješenja, nove poslove
• da vjeruješ u sebe i ne odustaneš nakon neuspjeha
• da neuspjehe smatraš privremenim zastojima i lekcijama iz kojih učiš kako sljedeći put napraviti drukčije i uspješnije
• da neprestano i iz svega učiš i da svaki dan budeš sve bolji
• da ne gubiš vrijeme tražeći opravdanja zašto se nešto ne može učiniti, već da energiju usmjeriš na traženje kreativnih načina da to ipak uspješno napraviš
• da naučiš uroniti u ono što radiš, raditi strasno i uživati u svojim rezultatima.

Dakle, ako se vašim učenicima ili vašoj djeci ne da učiti za ocjenu… neka uče za neki svoj životni san. Potaknite ih da sanjaju. Odgajajte ih da vjeruju da nema toga sna koji se ne može ostvariti ako se prione poslu, predano, strasno… ustrajno… Neka ne čekaju na posao koji vole, neka zavole sve poslove koje moraju raditi kako bi stigli do svoga sna. Naučite ih ono što i sami znate: nema blagoslova ni na čemu što se radi preko volje.