Ne postoji najbolji način poučavanja.
S poučavanjem je kao i s komunikacijom: osoba koja upravlja komunikacijom je JA, ali osoba od koje ovisi hoće li komunikacija biti uspješna je TI. Uzalud je, naime, što i kako JA govorim, ako govorim tako da TI ne želiš slušati.
Uspješno je poučavanje, dakle, samo ono koje učeniku omogućuje da ostvari najbolje ishode. Katkad se to postiže stilom poučavanja kojem je učitelj u glavnoj ulozi, a katkad stilom u kojem je u glavnoj ulozi učenik.
Dosad smo s učenicima poduzetništvo uglavnom usput spominjali u okviru jedne od šest strukturnih dimenzija Građanskoga odgoja, onoj o gospodarstvu. Kurikularna reforma prestrukturirala je GO, izbacila iz njega poduzetništvo i svela ga na samo tri mikrokoncepta: ljudska prava, demokraciju i civilno društvo. Poduzetništvo je, međutim, postalo posebna međupredmetna tema. Naučiti učenike poduzetnički razmišljati i djelovati te im pomoći da steknu osnove ekonomske i financijske pismenosti toliki je životni imperativ da je zaslužilo biti posebnom međupredmetnom temom osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja.
Djeca u Americi već cijelo stoljeće svoj odgoj za poduzetništvo počinju u predškolskoj dobi stječući isustva organiziranjem svoga štanda za limunadu. Očevi naprave štandove, a mame djeci posude novac za kupnju limuna i šećera, posude im čaše i vrčeve, priručne hladnjake za vodu… Djeca postave svoj štand u dvorištu ispred kuće i prodaju limunadu susjedima i namjernicima. Navečer moraju izbrojiti dnevni utržak. Kad završe svoj poduzetnički projekt sa štandom za limunadu, od svojih dnevnih utržaka moraju podmiriti troškove mamama i tatama, što znači da moraju vratiti novac koji su mame uložile u limun i šećer te im platiti nadoknadu za sve ono što su od njih posudili i koristili. Očevima treba vratiti novac koji su uložili u štand i platiti im za pravljenje štanda, te naknadu za korištenje zemlje… Novac koji im nakon toga preostane (ako uopće što preostane) njihova je zarada. Tako na svojoj koži uče najvažniju poduzetničku lekciju: da dnevni utržak nije isto što i zarada, da je zarada novac koji ti ostaje kad pokriješ sve troškove… Iz toga slijedi i vrlo važna lekcija da cilj poduzetništva nije ubiti se od posla da vi na kraju samo pokrio troškove. Cilj je poduzetništva ostvariti svoju ideju i pritom zaraditi. A da bi se ostvario taj cilj, potrebno je dobro, dobro planirati i računati.
Razmislimo li malo, sve što dijete treba naučiti o poduzetništvu, već je sadržano u prvom štandu za limunadu koji organiziraju: trud koji treba uložiti da bi se ostvarila poduzetnička ideja, odgovornost za posao i rizici koje on nosi sa sobom, radost zbog prvog „zarađenog“ novca, hladan tuš kad shvate da moraju platiti sve što su drugi uložili u njihov posao i da im u konačnici kao dobit ostaje samo ono što nakon toga preostane… te da uspješno poduzetništvo ne znači štedjeti i ulagati manje, nego ulagati pametnije, pametnije planirati i djelovati kako bi na kraju ostvarili što veću dobit.
Učiti djecu poduzetništvu ne znači reći im što da rade i organizirati im prodajni štand da prodaju to što su napravili… iako se često školsko zadrugarstvo upravo na to svodi. Učiti djecu poduzetništvu znači naučiti ih da sve to SAMI osmisle, isplaniraju, proračunaju i uspješno naprave.
Za planiranje štanda za limunadu – štanda koji neće samo pokriti troškove, nego će ostvariti dobit i prerasti u uspješan i ozbiljan poduzetnički projekt – potrebno je razmisliti o brojnim sitnicama, dobro se raspitati, proaktivno planirati, snimiti tržište i konkurenciju, osmisliti promociju, poštovati propise i zakone, biti otvoren za nove ideje i nova rješenja, biti hrabar, biti elementarno ekonomski i financijski pismen… Na primjeru organiziranja nečeg tako trivijalnog kao što je dječji štanda za limunadu, dijete može naučiti osnove startup poduzetništva. Evo (abecednim redom) složen popis svega o čemubudući poduzetnik treba razmišljati dok planira svoj štand:
Čini se pretjeranim? Istina je da ima poduzetnika koji ne planiraju na taj način. Istina je također, da upravo oni prvi propadnu kad se promijeni politika ili odnos moći koji im je omogućio da rade kako žele, improviziraju i budu nepošteni i grabežljivi.
Bolje je pretjerati s planiranjem, proaktivnošću i etičnošću nego pretjerati s hrabrošću i bahatošću te srljati u poduzetnički pothvat koji nije domišljen, koji stoji na klimavim nogama… pa završiti u katastrofi. To je, zapravo, prva stvar koju djecu treba naučiti kad je riječ o poduzetništvu. Druga važna pouka koju trebaju ponijeti sa sobom u život jest da su uspjeh preko noći, uspjeh bez truda i slučajni uspjeh naprosto – bajke. Uspjeh se zaslužuje, a to kako se zaslužuje – može se naučiti. To je ideja poduzetničkoga odgoja.
Okviri su često vrlo korisni jer omeđuju, sužavaju stvarajući osjećaj da možemo nešto držati pod kontrolom… stvaraju osjećaj sigurnosti… Okviri su, međutim, istovremeno i zatvori: granice koje nas prisiljavaju da ostanemo u rutini zaustavljajući nas da bilo što promijenimo, učinimo što novo, drukčije…
Biti unutar okvira znači vjerovati da za sve postoji jedan najbolji način, da se nešto ne može, da se mora baš ovako, a ne onako… Biti unutar okvira znači biti u svojoj zoni udobnosti. A avantura učenja, kao što znamo, započinje IZVAN te zone.
Istražujući ljudsku kreativnost, psiholog J. P. Guilford prije pedesetak godina skovao je pojam razmišljati izvan kutije. Pokus je bio vrlo jednostavan, sastojao se samo od 9 točaka koje je trebalo povezati trima ravnim crtama. Ovo su bili odgovori koje je nazvao razmišljanjem unutar kutije:
Nijedno od triju slikama prikazanih načina razmišljanja nije riješilo problem jer su si svi rješavači postavili svojevrsnu autocenzuru koje nije bilo u zadatku: ograničili su duljinu triju zadanih crta unutar polja točaka.
Nekoliko je ispitanika, međutim, razmišljalo drukčije, oslobodilo se autocenzure i riješilo problem:
Takav je način razmišljanja Guilford nazvao razmišljanjem izvan kutije. Tu su njegovu metaforu za kreativno razmišljanje odmah prigrlili drugi psiholozi, marketinški stručnjaci, menadžeri, umjetnici – ukratko: svi oni koji kreativni način razmišljanja smatraju preduvjetom za uspješno rješavanje prividno nerješivih problema. Nerješiv je, naime, samo onaj problem kojemu još nismo pronašli ključ za rješavanje. Drugim riječima, razmišljamo li kreativno (izvan kutije) svaki je problem rješiv.
„Kutija“ nije jedini ograničavajući način razmišljanja.
Oftamolozi pojmom tunelski vid označavaju očnu bolest kod koje se vidno polje toliko smanjuje da se bolesniku čini kako svijet promatra kroz mračni tunel. Psiholozima je pojam tunelski vid postao metafora za način razmišljanja u kojem se usredotočujemo na jednu točku/problem/rješenje/područje/način rada ili razmišljanja… a za sve ostalo smo slijepi: eliminiramo, ne zapažamo, ostavljamo u mraku.
Dogodi nam se svima da nam vremenom navike prerastu u rutine i uopće ne primjećujemo da nam je način razmišljanja zapeo u kutiji ili u tunelskom vidu. Relativno dobro funkcioniramo unutar tih ograničenja, čak postižemo i dobre rezultate. Međutim, to što proizvodimo iz godine u godinu je uglavnom jedno te isto. Nema promjene, nema kreativnosti. Na sve što je doista drukčije od onoga na što smo navikli sumnjičavo odmahujemo rukom odbacujući novotarije.
Teško je primijetiti svoju suženu percepciju: puni smo nevjerice i osjećamo se povrijeđeni kad nam netko natukne da s našim načinom razmišljanja nešto možda ne štima. Štima li ili ne štima, saznat ćete razmislite li o ovome pitanju:
Biste li svoje učenike poveli na popodnevni izlet na groblje kako biste ih potaknuli da čitajući natpise na grobovima počnu razmišljati o životu, vremenu koje imaju pred sobom, pravim vrijednostima u životu, važnosti postavljanja ciljeva, važnosti učenja, donošenja odluka, neodustajanja, rada na sebi…?
Tim Elmore svoj je život posvetio odgajanju djece za buduće poduzetnike i vođe. Na svojoj stranici http://growingleaders.com/tim-elmore/ vodi vrlo inspirativan blog koji doista vrijedi pratiti, a ondje ćete pronaći i link za besplatno skidanje njegove odlične knjižice 52 Leadership Ideas you can use with your students. Jedan od savjeta u toj knjižici je i onaj s razmišljanjem na groblju. Dakako, možemo odmahnuti rukom i reći da je to glupost i da je neukusno. A možemo i izići izvan okvira i probati. Ne samo tu ideju i ne samo ideje Tima Elmorea… Izići izvan okvira znači otvoriti se, dopustiti cijelom svijetu da bude naš resurs… i uživati u odabiranju.
SCAMPER nije metoda poučavanja, pomislit ćete, to je metoda kreativnoga mišljenja koju su osmislili Alex Osborn i Bob Eberle kako bi poduzetnicima pomogli da razviju svoju poslovnu ideju. Upravo o tomu je riječ: metodu zamišljenu za rješavanje poduzetničkoga problema koristimo za nešto posve drugo: za poučavanje.
SCAMPER je zapravo akronim kojim se označava sustavni način postavljanja pitanja u kreativnome mišljenju.
U videu https://www.youtube.com/watch?v=G8w0rJhztJ4 je prikazana primjena metode SCAMPER na primjeru smišljanja lepeze novih proizvoda nastale od običnih bombončića.
Kako iskoristiti SCAMPER u poučavanju potičući istovremeno učenike da kreativno misle?
Zamjena X traženim brojem u jednadžbi s jednom nepoznanicom ne traži neko kreativno mišljenje nego samo poznavanje zaknitosti i postupaka koji vode do točno određenog i jedinog mogućeg odgovora. Međutim, tražimo li od učenika da u nekom receptu postojeće sastojke zamjenjuje drugima, dobit ćemo sasvim novi recept. To se, dakako, ne mora odnositi samo na kuharske recepte, može se jedan način razmišljanja zamijeniti drugim, originalne glumčeve replike drugima, jedan oblik ponašanja drugim, jedno stanište drugim… pa pretpostaviti što bi se u tom slučaju dogodilo te pokusom (ako je to moguće) provjeriti svoju pretpostavku.
Kombinacija nije samo omiljena tehnika postmodernizma koji miješa spojivo s prividno nespojivim… i od starih ideja i starih stvari stvara originalno rješenje. Kombinacija je i obilježje digitalnoga doba, ona je srž kompilacija, miksova i smashupova. Sjajno je iskoristiva u poučavanju posebice kad treba komparativno razmišljati. Koje bi probleme rješavali Raskoljnjikov, Filip Latinovich i stari Glembaj kad bi se našli za istim stolom? Do kojih bi revolucionarnih novih otkrića došlo da su starogrčki astronomi živjeli istovremeno sa srednjovjekovnim arapskim i europskim astronomima? Kako bi osmislio novu školsku zgradu i njezin okoliš kombinirajući renesansne ideje o gradu, ljepoti i funkcionalnosti sa suvremenim potrebama učenika? Koja kreativna rješenja možeš smisliti spojiš li ekološki uzgoj povrća u školskom vrtu s poduzetnošću o kojoj razgovarate na satu građanskoga odgoja?
Prilagodba je vještina kreativnoga mišljenja koju često koristimo, na primjer kad razmišljamo kako prepraviti staru odjeću da opet izgleda atraktivno ili kako od nje napraviti kostim za maškare, kako iskoristiti stare lektire/zadaće pri pisanju nove, kako prilagoditi postojeće uvjete u školskoj knjižnici naraslim i novim potrebama korisnika… Koje bi se predmete s krupnoga otpada moglo prilagoditi za izvođenje pokusa u kabinetu za fiziku, kemiju, zemljopis…
Modificiranje je način kreativnoga mišljenja najšire primjenjiv u poučavanju: što bi u proceduri rješavanja problema trebalo promijeniti da se može primijeniti i na rješavanje neke druge vrste problema; kakav je mogao biti ishod bitke da nije počela pred zimu, nego u proljeće; kako bi izgledala priča o Pepeljugi da se njezin otac nije oženio zlom ženom s još gorim kćerima; kako bi mogao promijeniti način svoga učenja da učeći manje – naučiš više…
Promjena svrhe ili namjene zapravo je kreativno snalaženje s alatima koje imamo. Iskoristi PowerPoint da napraviš crtić; od geometrijskih oblika koje imaš u PowerPointu konstruiraj čudovišta; nauči plesti/vesti/ kačkati kako bi popravio svoj rukopis; primijeni tehnike dobre svađe za rješavanje sukoba s drugim učenikom; za što bi sve mogao mudro i praktično u svom vrtu iskoristiti prozirne plastične boce; umjesto odgovaranja na pitanja nakon lekcije, sastavi popis pitanja (s odgovorima) za kviz…
Odstranjivanje suvišnoga najmoćnija je vještina učenja. Prosijavanje, odvajanje bitno od nebitnoga, svođenje na najjednostavnije i nedjeljivo. Sjajno se može iskoristiti za pisanje sažetaka, komparativne analize Vennovim dijagramom, jezične analize… Koji je najsitniji razlog o kojem ovisi hoće li se zametak razviti u dječaka ili u djevojčicu; koja su renesansna obilježja u umjetnosti nestala razvojem baroka; što dobiješ ako iz te molekule ukloniš jedan atom; kave bi posljedice po životu u gradu nastale kad bi se raspao sustav odvoženja otpada, ili sustav javnoga prijevoza, ili kad bi sve banke i bankomati prestali raditi…
Nije riječ o tome da se nešto rastavi na najsitnije dijelove, nego na najmanje funkcionalne dijelove čijim bi se preslagivanjem moglo napraviti nešto novo. Rastavi riječ na slogove i od njih sastavi novu riječ; uoči od kojih se dijelova sastoji neka formula, proces, zakon, događaj… pa ih razmjesti tako da dobiješ novu formulu, novi proces, novu zakonitost ili novu fabulu priče; iskoristi poznate izraze i fraze iz stranog jezika pa pomoću njih pokušaj razgovarati o temi za koju ti nedostaje riječi.
SCAMPER je zapravo dvostruki alat: učitelja motivira da smišlja kreativne zadatke, a učenika da iznalazi kreativne odgovore. Svakako ga iskušajte u praksi.
Brzina kojom možemo učiti nezamislivo je veća od brzine kojom to obično činimo. To nam zorno dokazuju razni Youtube tutorijali ponuđeni, na primjer, uz digitalne alate i aplikacije. Evo primjera!
Čak i netko tko nikad nije pokušao u nekom web 2.0 alatu napraviti strip i nema apsolutno nikakvu ideju kako se to radi, iz ovoga videa u manje od 4 minutice shvaća koncept. To je prvi korak. Na brzinu shvatiš kako. Zatim probaš sam, pa vidiš što ne ide, klikaš, otkrivaš… dok ne napraviš svoj prvi strip. Nema veze kakav je – sljedeći će biti onoliko bolji koliko se više potrudiš. 🙂 Dakle: shvatiš koncept – primijeniš – napraviš – vidiš što treba popraviti – popraviš – shvatiš koncept… To je krug aktivnoga učenja.To je krug samoreguliranoga učenja, aktivnoga učenja, učenja današnjice.
Najveći neprijatelj učenja je odgađanje primjene onoga što smo saznali, dok ne saznamo više, dok ne budemo vještiji…
A najveći prijatelj učenja? Počinjem vjerovati da je najveći prijatelj učenja hrabrost da prestaneš očekivati da te drugi poučavaju i postaneš – sam svoj učitelj. 🙂
Učenje nije stvar pameti, ni darovitosti, ni inteligencije… nego obična vještina u kojoj svatko tko njome ovlada može postati majstor. Ne vjerujete? Prva pretpostavka učenja je otvoren um, šalica ispražnjena od starih uvjerenja, predrasuda, navika…
Može li se u samo tri mjeseca naučiti tečno govoriti „težak“ jezik poput japanskoga? Tim Ferriss zavrtio je kotačiće u glavi, zasukao rukave i dokazao da se može, da je zapravo lako bilo kojim stranim jezikom progovoriti tečno nakon samo tri mjeseca učenja. Na svom fenomenalno zanimljivom blogu objasnio je kako on to radi i sastavio 12 pravila za SUPERbrzo učenje stranih jezika. Najbolje od svega je to što su ta pravila zapravo primjenjiva za učenje bilo čega.
Zapravo, cijela bi se priča o učenju dala svesti na dva pravila:
Najvažnija poruka učitelja učeniku vrlo je jednostavna. Glasi: MOŽEŠ TI TO, SAMO MORAŠ NAUČITI KAKO.
Tim Ferriss je čovjek čije su mi knjige doista promijenile život. Počelo je s onom njegovom slavnom knjigom Četverosatni radni tjedan. Tada sam shvatila da nisam stvorena za ured, da u uredu gubim silne količine vremena ni na što, da mi ubija zdravlje… Shvatila sam da mi je strahovito teško sjediti od 8 do 16, da se naprosto u to vrijeme moram kretati, vidjeti nebo, disati, osamiti se, razmišljati… Poslove sam ionako uvijek iz ureda nosila kući i radila noću, pred zoru… kad sam najkreativnija. Zahvaljujući Timu Ferrissu pitala sam mogu li prestati dolaziti u ured i raditi od kuće. I dopustili su mi… pa sam se preselila u svoju drvenu kućicu i radim deset puta više i bolje nego što bih ikad napravila u uredu. Trebalo je samo znati što želiš i – pitati… Ako ne pitaš, odgovor je uvijek NE. A pitaš li, imaš 50% šanse da odgovor bude – DA.
Tim Ferriss je opsjednut traženjem načina da se komplicirane stvari učine jednostavnima i da se učenje učini jednostavnim i zabavnim. Silno je inspirativan. Kad je objasnio način na koji je u tri mjeseca savršeno naučio japanski, testirala sam njegov način da vidim mogu li ja u tri mjeseca naučiti arapski. Budući da moj cilj nije bio stvarno naučiti arapski, nego samo vidjeti može li se to u tri mjeseca, moj je arapski ostao sasvim početnički, ali i to je velika stvar, zar ne? Dokaz da se može.
Činilo mi se da bi 9 malih, jednostavnih savjeta s Timova bloga moglo još nekoga nadahnuti da napravi u svom životu baš onu promjenu koja je potrebna da bi bio – zadovoljniji.
„Čula sam za srednju školu u Chicagu gdje su učenici morali položiti stanoviti broj predmeta da bi završili školovanje, a ukoliko nisu položili neki od predmeta, dobili bi ocjenu “Ne još”. I pomislila sam kako je to fantastično, jer ako dobiješ neprolaznu ocjenu, misliš si “Ja sam nitko i ništa.” Ali ako dobiješ ocjenu “Ne još” shvaćaš da se nalaziš na krivulji učenja. To ti daje put u budućnost.“ – Carol Dweck u svom sjajnom TED govoru o snazi vjerovanja da možeš napredovati.
Samopouzdanje gradimo na temelju slike koju imamo o sebi. Tu sliku počinjemo stvarati u djetinsjstvu osluškujući što drugi misle o nama i skupljajući njihove reakcije. Grubosti ljudi do kojih nam je stalo, njihove ružne riječi i postupci ostavljaju ožiljke i katkad posve unakaze našu sliku o sebi. Okamenimo tu sliku i počnemo vjerovati da je istinita pa neprestano u svemu što činimo nalazimo dokaze da je tomu baš tako. I to je početak svih problema… Ali kad se jednom iskorači iz zone udobnosti, počinje čarolija učenja. O tome govori najbolji sedmominutni video o toj temi koji ste ikad vidjeli.
Carol Dweck je psihologinja sa Stanford University. U svom bestselleru Mindset: The New Psychology of Success govori o dvama temeljnim uvjerenjima koja nosimo o sebi i koja određuju našu osobnost. Jedno naziva fiksnim stanjem uma, a drugo umom otvorenim za rast. Prvo je um zarobljen u zoni udobnosti, u prošlosti, navikama, okamenjenoj slici sebe, a drugo um koji se oslobodio i uputio u avanturu učenja, istraživanja, razvoja, uspjeha… Svatko se uz pravilnu motivaciju ili obrazovanje može potruditi pa rasti i mijenjati se. Dakako, Carol Dweck ne tvrdi da svatko može postati Einstein ili Beethoven, ona samo kaže da nemamo pojma kakve sve potencijale ljudi nose u sebi i da je nemoguće predvidjeti što tko može postići uloži li u to godine strasti, truda i učenja.
Ljudi FIKSNOGA UMA radije ostaju na poznatom, opiru se učenju i panično se boje se pogrešaka i neuspjeha. U eksperimentima s predškolskom i školskom djecom pokazalo se da fiksni um ima jedan nevjerojatno otrovan nusprodukt: nepoštenje. Čak 40% djece fiksnoga uma lagalo je o svome uspjehu, uljepšavalo ga i uvećavalo… jer im je stalo da ih drugi smatraju pametnima i sposobnima. Takvoj djeci stalo je samo do ocjena, ocjene su za njih potvrde da su uspješni… Kad im se vrate ispravljeni testovi, uopće ih ne zanima ih u čemu su pogriješili, zanima ih samo mogu li uloviti koji krivo obračunati bod zahvaljujući kojemu bi im se povisila ocjena.
Najvažnija je odlika uma otvorenoga za rast vjerovanje da se sve, od inteligencije i kreativnosti do ljubavi i ljudskih odnosa… može razvijati. Zato ljude s takvim stanjem uma neuspjeh ne može obeshrabriti: znaju da je svaki neuspjeh samo privremen, da će ga prevladati dodatnim trudom, učenjem i stjecanjem vještina koje trenutno još nemaju. Za njih je učenje izazov, unutarnjom motivacijom vođena potreba da rastu i postaju sve bolji. Nijedno od djece uma otvorenoga za rast u eksperimentima Carol Dweck i njezinih suradnika nije imalo potrebu za skrivanjem pogrešaka, umjesto toga imali su potrebu za – još učenja.
Sve se, dakle, svodi na to da je naš način razmišljanja interpretativni proces. Ono smo što mislimo da jesmo, onako je kako mislimo da jest. Neopisivo važna polazišna spoznaja za svakog učitelja. Učitelji, naime, imaju ključ kojim motiviranjem i poticanjem svojih učenika mogu otključati njihov um, otvoriti ga za rast… pazeći da ne slome nježnu, staklenu nogu njihova samopouzdanja.
Igra je uvijek bila najbolji učitelj. Nevjerojatno su korisne pouke o učenju i motivaciji koje učitelj može pronaći u iskustvima dobivenim iz računalnih igara. U dobrim računalnim igricama, naime, dijete rješava puno složenije probleme od onih koje mora rješavati u školi, ali rješava ih i … da bi ih riješilo i prešlo na sljedeću razinu – SAMO uči ono što mu je potrebno, SAMO uporno vježba i brusi nove vještine… Uči ČINEĆI, a ne slušajući ili čitajući o tome kako bi što trebalo učiniti. Iskustveno učenje je avantura u kojoj je aktivno uključen: rješava problem iz kojeg uči PRIJE nego što je čuo lekciju o tome. Rješavanje problema za koji nemamo naučen odgovor prisiljava nas do krajnosti iskoristiti znanja i vještine koje imamo. A kad stignemo do granica svojih trenutnih znanja i vještina, točno znamo što još moramo naučiti i uvježbati.
U iskustvenome je učenju odluka o tome da će učiti dalje učenikov osobni odabir, a ne nešto što mu je nametnuto.
Veliki kreativci tvrde da se kreativnost NE događa iz čista mira. Kreativnost je reakcija na problem za koji nemamo unaprijed naučeno rješenje. Dakle, da bi čovjek bio kreativan, prvo mora imati dovoljno motivirajući problem, a zatim i snažnu želju da ga riješi. Nije to tako samo u ljudi, Darwin je i opstanak vrsta pripisao upravo kreativnosti kojom su oni koji su opstali reagirali na promijenjene životne uvjete…
Dinka Juričić 